beats by dre cheap

...

Najdraže moje, sanjala sam te. I voljela bih da se nikad nisam probudila iz sna. I voljela bih da te nikad nisam sanjala. Otvoriti oči i znati da ne postojiš i da je sve bio san i još uvijek čuti tvoj smijeh i osjećati te i nastaviti kao živjeti kao normalan kao život... dovraga!

Sjedio je u dnevnoj sobi, razgovarao na telefon ispunjen nadom i ushićenjem. Sjedila je pored njega, usput dobacivala svoje komentare, nešto manje vidljivo uzbuđena. I rekli su mi da su te pronašli, neki brod, neki otok, neki hotel, više se ne sjećam. Pronašli su te u drugoj državi i sada zovu nekog muškarca koji tu radi i daje im informacije o tebi. I njegov su broj uzeli od mene, od ranije, nekako sam ga imala i oni su nekako znali da ga imam. Pronašli su te i sada te žele vratiti, učinit će sve što mogu da tako bude.

Ja sam ljuta, ne prihvatam i ne razumijem, uopće se i ne radujem. Ti ne želiš doći, ti samo šalješ račune iz hotela. Kupila si i auto, iznajmila si sobu, hrpa nekih troškova jedne djevojke. I on ne razmišlja o tome, plaćat će tvoje račune, ne vidi ništa problematično. Ja vidim i ja se bunim, bunim se zbog računa ili barem mislim da su to računi.

I ime si promijenila, Tea u Iwa, ime si promijenila, makar nijedno od nijh nije tvoje pravo. Tea, Iwa, to nisi ti. I tada se slomim, objašnjavajući kako si promijenila ime i kako to svakako nije bilo tvoje pravo ime i kako ga se ti i ne sjećaš i kako si ti za mene uvijek moja... Slomio me taj dokument na kojem piše da si ime promijenila, slomio me više nego činjenica da su te pronašli, da te žele vratiti, da ću te vidjeti.

Ti ne želiš znati za nas, prvo nas odbijaš vidjeti uopće, imaš svoju porodicu. Ti ne vjeruješ u ovo sve, ti znaš čija si kćerka i sestra i kome pripadaš. I nekako se nađemo, na prostoru koji ne znam ni opisati. BIće da je livada i da ima mnogo trave i tu smo ti i ja i tu je dvoje djece. Oni su tvoji brat i sestra, njima pripadaš. Mnogo su mlađi od tebe, dopuštaš mi da jedno od njih uzmem, držim u naručju.

I mi šetamo, najdraže moje, ti i ja šetamo kroz to polje visoke trave i razgovaramo i vodimo dvoje djece sa sobom i šetamo i dalje i vrtimo se u krug i razgovaramo... Ti i dalje ne prihvataš istinu, ti nisi naša, njihova si. Nisi moja, njihova si, ne pripadaš meni, nikad nećeš pripadati meni. Ali šetaš sa mnom i čak se i nasmijemo i nastavljamo šetati i ja sam sretna i vjerujem da se cijeli svijet nalazi tu u tvojim očima, u tvom osmijehu, tvojim riječima.

Dolaze oni, odrasli, tvoji pravi roditelji i roditelji koji su te odgojili, svi su zbunjeni, izgubljeni. I ja vidim samo tebe, moje oči traže samo tebe, samo si ti živa, stvarna, postojana naspram njih bezličnih, beznačajnih.

I san završava, naglo, bez da smo se oprostile. Ne sjećam se kako si izgledala, najdraže moje, ali znam kako si se smijala. Prvi je to put da te sanjam kao odraslu ženu, kakvom si trebala postati. Zato je teško, dosad sam te mogla zamišljati, krojiti u svojoj mašti savršenu viziju tebe, sada sam te vidjela, osjetila, dodirnula. Stvarna si i nisi stvarna, postojiš i nema te, živiš, dišeš, hodaš, smiješ se i mrtva si. Dovraga! Dovraga! Dovraga!

Tražeći tebe među zvijezdama.
http://tugadolazikasnije.blogger.ba
29/05/2017 11:17