beats by dre cheap

Sramimo se.

Često, često se sramim nas. Mene, tebe, nas. Ljudi. Najvećih zvijeri na planeti.

Dječak je uzeo očevu pušku i oduzeo si život.
Dječak je skočio sa osmog sprata zgrade i oduzeo si život.

Jedan dječak je živio u Srbiji. Drugi dječak je živio u Bosni. Obojica su imali majke. Obojica su imali očeve. Obojica su imali život pred sobom. Obojica su otišli u smrt.

Jedan dječak je posudio očev automobil bez njegova znanja i oštetio ga u saobraćajnoj nesreći. Tačka. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, kako biste reagovali u takvoj situaciji? Potapšali biste svoje dijete po ramenu i čestitali mu na takvoj nesmotrenosti? Sumnjam. Vjerovatno biste povisili ton, odredili mu kaznu, neki od vas bi ga možda i udarili. I vjerovali biste da je dijete iz toga izvuklo pouku i da u budućnosti neće činiti takve greške. Ali, zamislite sada: dječak se ubio zbog toga. Nije dočekao očevu pridiku. Nije se usudio doći i priznati što je uradio. Otišao je putem za koji je vjerovao da je jedino rješenje. Treba li osuditi oca tog dječaka koji ga je, možda, par dana prije kaznio jer je kasno došao kući? Treba li osuditi oca jer je, možda, prijetio dječaku da ne smije uzeti automobil i da će biti u problemu ako to uradi? Ne, naravno da ne... Djeca odrastaju i pritom čine greške. I koliko god vi, brižni i hvalevrijedni roditelji, nastojali biti pedagozi u njihovu odgoju, nećete uvijek sve riješiti razgovorom bez podizanja tona ili bez kazni za dijete. Trebate li, svaki put kada ga kaznite, razmišljati o tome da bi vaše dijete moglo posuditi vaše oružje iz ormara i oduzeti si život? Ili prosto vjerujete da svaka kazna, svaki prijekor uče vaše dijete pravim životnim vrijednostima i vode ga pravim životnim stazama?

Vratimo se sada na drugi primjer....

Jedan dječak je zlostavljan u školi, roditelji su ga upisali u drugu školu, odveli psihijatru. Tačka. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, što biste vi učinili drugačije? Vama se nikad nije desilo da vam dijete dođe neraspoloženo iz škole? Da muziku pojača na najjače i začepi uši rukama? Da se trgne na svaki vaš blagi dodir i da izbjegava kontakt očima? Da ujutro izmišlja mučninu ili bolove u stomaku ili neki deseti razlog za izostanak iz škole? Da vam čak kaže kako ga ismijava neko iz razreda jer ima Samsung S3 umjesto iPhone 6? Nadam se, zbilja se nadam da vaše dijete i da nijedno dijete ne proživljava takvo što. Nažalost, i ja sam ne tako davno bila dijete. Znam kako škola može biti divno mjesto puno topline i mjesto gdje se stiču prijatelji. Znam i da može biti mjesto verbalnog ponižavanja i fizičkog zlostavljanja, Dakle, pretpostavimo da jeste doživjeli neku od ovih situacija sa vašim djetetom. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, što ste učinili? Što biste, zaboga, učinili drugačije?

Osudili ste majku. M A J K U. Ženu koja je nosila dijete devet mjeseci, rodila ga, odgajala, kupovala mu igračke, pravila omiljeno jelo, vodila u tržni centar u kupovinu. I zatekla ga mrtvog na pločniku ispred zgrade. Osudili ste je.

Naravno, niste to odmah učinili. Ne, niste. U početku ste bili puni suosjećanja. A onda ste saznali da je ona razvedena od dječakovog oca. Usudila se razvesti! Istovremeno ste saznali da se ponovo udala i to za nekog ko nije iste nacionalne pripadnosti. Usudila se i to učiniti! Saznali ste da ima karijeru. Da ima prijatelje. Da ima život. I što je najgore, usudila se PROGOVORITI. Da je u miru i tišini oplakivala svoje dijete, još bi imala punu podršku cijelog našeg društva. Tako i treba, neka sjedi i plače dok i sama ne umre. Ali ne, ova majka govori. Optužuje. (Ali ne i osuđuje!) Traži pravdu. Traži istinu. I zato nam ne valja.

Naše licemjerno društvo osuđuje majku koja ne plače dok govori o svom mrtvom djetetu. I u potpunosti podržava oca koji javno optužuje majku da je kriva za smrt tog djeteta. Ali, on je zaplakao, sentimentalno donio dječakove cipele iz djetinstva i... Budimo iskreni, on je muškarac. Naravno, on je i otac. I niko se ne može usuditi mjeriti čija je bol veća, očeva ili majčina. U ovom slučaju, namjerno previdimo očuha. On je tuđa krv, kako bi on mogao voljeti dijete? On je razorio taj brak, kako bi on mogao voljeti dijete? On je samo živio sa njim, ručao za istim stolom sa njim, vodio ga na izlete, kako bi on mogao voljeti dijete? Bravo za nas, bravo za naše licemjerje.

Vratimo se na početak... Dva dječaka. Dvije različite životne situacije. Iste odluke. U slučaju dječaka koji je si oduzeo život očevom puškom jer se plašio pridike zbog oštećenog automobila, nikome neće ni pasti na pamet osuditi oca. Kao da je mogao znati, prilikom neke prethodne pridike sinu, da će ovaj tako reagovati u budućnosti. Naravno da nije. I naravno da nije kriv. U slučaju dječaka koji je stvarne razmjere zlostavljanja koje je pretrpio skrivao od porodice, svi se usuđuju kriviti majku (i očuha). Kao da oni nisu učinili sve što je bilo u njihovoj moći. Licemjerni građani bosansko-hercegovačkog društva, brižni i hvalevrijedni roditelji, što biste vi učinili drugačije? Možda... Možda sada i biste... Možda ćete više pažnje obratiti na svoje dijete, na njegovo ponašanje. I možda time spriječite novu tragediju. I zato trebamo biti zahvalni majci koja je progovorila. Zarad njenog djeteta i zarad sve druge djece.

I trebamo se sramiti. Kolektivno.

Tražeći tebe među zvijezdama.
http://tugadolazikasnije.blogger.ba
17/01/2016 23:26