Utočište.

Trebale su to biti majčine ruke koje zagrle i obrišu suze i obrišu krv sa koljena i poljube kosu i stežu u zagrljaju dok bol ne prestane.

Trebale su to biti očeve ruke koje podignu u vis i okreću u krug i čine da dodiruješ nebo i da se smiješ i smiješ i smiješ.

Trebale su to biti sestrine ruke ispletene sa tvojim dok  zajedno ležite u krevetu i ispod prekrivača šapućete o tajnama koje samo vas dvije znate.

Utočište. Nema ga. Nema ga. Nema ga.

Utočište je ovaj blog. Godinama… gotovo osam godina. Najmanje je na njemu lijepih stvari… kao da se nikad nisu desile. A jesu. I dijelila sam ih sa ljudima koje volim i nije bilo potrebe da ovdje zapisujem. Zato one teške ne dijelim ni sa kim. Nema utočišta. Nema sigurnih ruku. Samo bijeli ekran i crna slova što niču svakim pomicanjem mojih prstiju duž tastature.

Nema utočišta. Samo dva stranca sa kojima dijelim kuću i koje volim i koji me ne poznaju. Samo odsustvo u prisustvu koje boli i boli i boli.

Nema utočišta. Samo prijatelji koji imaju svoje živote. I zajedno izlazimo i šetamo i pijemo Somerby i jedemo Chipas piletinu i dvije kugle domaće vanilije iz Egipta i opet šetamo i tipkamo na viberu i pijemo kafu i tipkamo na facebooku i idemo u shopping i opet tipkamo i opet šetamo i opet jedemo i opet tipkamo i opet pijemo… I opet nema nikoga. I vrištala bih jer sada treba neko. Treba jer dođu teški dani. Teška noć. I suze. I praznina. I utočišta nema. I nema.

Sutra će biti dobro. Sutra ću se nasmijati svojoj večerašnjoj slabosti i dokazati sebi da ja mogu sama. Sutra, kad sve prođe, kad sama prođem kroz sve i ipak se probudim nasmijana… Ja mogu sama. Ali je nekad tako teško biti sama.

Gdje se izgubilo moje utočište?

Komentariši