Tražeći tebe među zvijezdama.

26.06.2016.

...

Stvari su otišle u pogrešnom smjeru. Odavno nisam bila sigurnija u nešto. Nema čak ni najmanje sumnje da griješim... nema nade da griješim. Trebala je to biti dobra stvar, znate, ljudi se ponovo okupe na istom mjestu, iznova se pruži ruka prijateljstva. I svi su sretni i zadovoljni, ushićeni novom mogućnošću koja se pruža pred njima. Samo ja mislim da su stvari otišle u pogrešnom smjeru. Ne znam to čak ni objasniti na najbolji način. (Previše osjećanja? Premalo osjećanja?) Ne znam objasniti, ali znam da sam savršeno sigurna da je ovo početak kraja... a ja na kraj nisam spremna.

Kao jedino rješenje, nametnulo se povlačenje. Šuti. Klimni glavom. Nasmiješi se. Prihvati. Povuci se. Plači u svojoj sobi. Život ide dalje. Stvari se dešavaju... čak i kada ti to ne želiš i na način na koji to ne želiš. Stvari se dešavaju. Na kormilu ovog broda ne stojim ja... ali neću stajati ni na pramcu i posmatrati propast.

Sve će otići dovraga.
Sve će otići dovraga.
Sve će otići dovraga.

Sve je već otišlo dovraga. Bila sam tu i nisam zaustavila. Nisam mogla. Nisam zaustavila ovaj brod na putu ka njegovoj propasti. Nisam mogla... Ali me barem niko ne može kriviti na kraju. Na kraju... Kada nešto započinje, ili barem nastavlja tamo gdje je nekoć počelo, ne razmišlja se o svršetku. Razmišlja se o lijepim trenucima koji će se provesti zajedno, o novim uspomenama koje će se stvoriti zajedno. Ja razmišljam o tome kako će završiti i koliko će trebati da rane ovaj put zarastu. Ne govori li to dovoljno?

Vrištati. Vrištati. Vrištati. V R I Š T A T I ...  Ne. Šutnja. Osmijeh. Prihvatanje.
I idemo dalje. Život je lijep. (Život je sranje - ali je ipak tvoj i živi ga!)

Tražeći tebe među zvijezdama.