Tražeći tebe među zvijezdama.

22.06.2017.

...

Naučiš živjeti sa manje, da bi se uopće moglo živjeti.

Jer, život je sranje, sjećaš se?

20.06.2017.

...

Između ne mogu i ne želim stoji čitav jedan svijet.

17.06.2017.

...










Mrzim rastanke.

16.06.2017.

...

Provesti jedan dan pod tuđom sretnom zvijezdom,
tek da se vidi kako je živjeti život sretnih ljudi.

Zatim se vratiti svom sivilu i beznađu,
tamo gdje je sve dobro znano, jedva podnošljivo.

Samo jedan dan uz osmijeh i miran san,
i najveću brigu jer u trgovini nema omiljene čokolade.

Uvijek će čekati život prožet smrću i boli neizmjernom,
rastanci nikud pobjeći neće i suze će se proliti.

Ali taj jedan dan, posuđena tuđa sretna zvijezda,
zar je tako mnogo tražiti mrvu tuđe sreće?

10.06.2017.

...

04.06.2017.

...

Veliki, nasmijani, srećom obojeni dani.

I sretna sam zbog njenog uspjeha i mature.
I ponosna sam na djevojčicu čije rođenje pamtim.
I smiješim se gledajući je u haljini, meni najljepšu.

Volim je. I zahvalna sam što je imam.

...

Tamo negdje u dubini duše...

Znam da je trebala postojati neka druga matura.
Neka druga djevojčica trebala je izabrati haljinu.
Staviti na usne crveni ruž i zablistati među prijateljima.

Matura u osnovnoj školi...
Matura u srednjoj školi...
Apsoloventsko veče...

Veliki, nasmijani, srećom obojeni dani.
Nikad doživljeni. Nikad prežaljeni.

29.05.2017.

...

Najdraže moje, sanjala sam te. I voljela bih da se nikad nisam probudila iz sna. I voljela bih da te nikad nisam sanjala. Otvoriti oči i znati da ne postojiš i da je sve bio san i još uvijek čuti tvoj smijeh i osjećati te i nastaviti kao živjeti kao normalan kao život... dovraga!

Sjedio je u dnevnoj sobi, razgovarao na telefon ispunjen nadom i ushićenjem. Sjedila je pored njega, usput dobacivala svoje komentare, nešto manje vidljivo uzbuđena. I rekli su mi da su te pronašli, neki brod, neki otok, neki hotel, više se ne sjećam. Pronašli su te u drugoj državi i sada zovu nekog muškarca koji tu radi i daje im informacije o tebi. I njegov su broj uzeli od mene, od ranije, nekako sam ga imala i oni su nekako znali da ga imam. Pronašli su te i sada te žele vratiti, učinit će sve što mogu da tako bude.

Ja sam ljuta, ne prihvatam i ne razumijem, uopće se i ne radujem. Ti ne želiš doći, ti samo šalješ račune iz hotela. Kupila si i auto, iznajmila si sobu, hrpa nekih troškova jedne djevojke. I on ne razmišlja o tome, plaćat će tvoje račune, ne vidi ništa problematično. Ja vidim i ja se bunim, bunim se zbog računa ili barem mislim da su to računi.

I ime si promijenila, Tea u Iwa, ime si promijenila, makar nijedno od nijh nije tvoje pravo. Tea, Iwa, to nisi ti. I tada se slomim, objašnjavajući kako si promijenila ime i kako to svakako nije bilo tvoje pravo ime i kako ga se ti i ne sjećaš i kako si ti za mene uvijek moja... Slomio me taj dokument na kojem piše da si ime promijenila, slomio me više nego činjenica da su te pronašli, da te žele vratiti, da ću te vidjeti.

Ti ne želiš znati za nas, prvo nas odbijaš vidjeti uopće, imaš svoju porodicu. Ti ne vjeruješ u ovo sve, ti znaš čija si kćerka i sestra i kome pripadaš. I nekako se nađemo, na prostoru koji ne znam ni opisati. BIće da je livada i da ima mnogo trave i tu smo ti i ja i tu je dvoje djece. Oni su tvoji brat i sestra, njima pripadaš. Mnogo su mlađi od tebe, dopuštaš mi da jedno od njih uzmem, držim u naručju.

I mi šetamo, najdraže moje, ti i ja šetamo kroz to polje visoke trave i razgovaramo i vodimo dvoje djece sa sobom i šetamo i dalje i vrtimo se u krug i razgovaramo... Ti i dalje ne prihvataš istinu, ti nisi naša, njihova si. Nisi moja, njihova si, ne pripadaš meni, nikad nećeš pripadati meni. Ali šetaš sa mnom i čak se i nasmijemo i nastavljamo šetati i ja sam sretna i vjerujem da se cijeli svijet nalazi tu u tvojim očima, u tvom osmijehu, tvojim riječima.

Dolaze oni, odrasli, tvoji pravi roditelji i roditelji koji su te odgojili, svi su zbunjeni, izgubljeni. I ja vidim samo tebe, moje oči traže samo tebe, samo si ti živa, stvarna, postojana naspram njih bezličnih, beznačajnih.

I san završava, naglo, bez da smo se oprostile. Ne sjećam se kako si izgledala, najdraže moje, ali znam kako si se smijala. Prvi je to put da te sanjam kao odraslu ženu, kakvom si trebala postati. Zato je teško, dosad sam te mogla zamišljati, krojiti u svojoj mašti savršenu viziju tebe, sada sam te vidjela, osjetila, dodirnula. Stvarna si i nisi stvarna, postojiš i nema te, živiš, dišeš, hodaš, smiješ se i mrtva si. Dovraga! Dovraga! Dovraga!

25.05.2017.

...

Imaš sebe. Biće dovoljno.

Imaš dvije životne staze. Biće dovoljno.

21.05.2017.

...

Najdraže moje,

jednom doći ću ti.

19.05.2017.

...

Život nudi nekom ruže, nekom trnje.
Ne možeš zaslužiti, ne možeš tražiti - prosto ti je dato.
Ruže, trnje, pitaj Onog gore. Ako vjeruješ.
Pitaj kučku zvanu karma.

Kada imaš ruže, sve je lakše.
Život ima nekog smisla.
Ako jedna ruža uvene, uvijek će biti neka druga.

Kada imaš  trnje, čemu živjeti?

Davno je rečeno: Trnjem do zvijezda.
Zvijezde su gore, na nebu, neki drugi svijet.

Nećeš trnjem doći do ruže.
Ako ti je dato trnje, među njim ćeš i umrijeti.













...

Nikad nisam tražila ruže. Znala sam da ne pripadaju meni.
Postoje i kadife, na primjer. Nisu tako lijepe, ne mirišu.
Ali barem nisu trnje. Kadife, znate?
Kadife za one manje sretne. Sa trnjem je teško.

Sa trnjem je nemoguće!
Ustajati, disati, živjeti.

Kada kažem ne mogu - i osjećam da ne mogu - a ipak nastavim...
Govori li to da sam dovoljno jaka da izdržim?
Ili sam suviše slaba da sve prekinem?

Jebem ti trnje. Jebem ti život.

12.05.2017.

...

Da li je loš plan bolji od odsustva bilo kakvog plana?

10.05.2017.

...

Sumorni život ništavilom odiše.












Kako samo jedna godina donese toliko mnogo sranja.
Hoću se vratiti u maj 2016. Tad sam još imala snove.

07.05.2017.

...

Moćna je ova nemoć.

02.05.2017.

...

Za mene, još uvijek postojiš.
Postojiš i kada se sve drugo pretvara u ništavilo.
Postojiš... a nema te.

28.04.2017.

...

Živjeti. Preživjeti. Preživljavati.

Umrijeti.

25.04.2017.

...

"Vrlo je opasno za jednu nekadašnju robinju da išta toliko voli, naročito ako je tu ljubav pružila svojoj djeci. Najbolje je, znao je to, voljeti samo malčice; svakog bez razlike, samo malčice, pa ako mu slome kičmu ili ga strpaju u džak, možda će ti onda ipak ostati nešto ljubavi za sljedećeg koji dođe."

Voljena

21.04.2017.

...

Zapitah se, šta kada bih... ?

Mogu li se suze izmjeriti u litrima? Možda sam prezahtjevna?
Dani tugovanja, možda mjeseci? Pretjerano bi bilo očekivati godine?
Sjećanja... zauvijek? Ništa ne traje zauvijek.

Negdje bi osvanulo posljednje zbogom. Teško ga je izreći, znam.
Nekog bi ipak zapao neželjeni i neugodni zadatak da napiše posljednje zbogom.

Život ne staje. Život nikad ne staje. Za druge.

Imamo li pravo oduzeti ono što je i nama samima dato? Apsolutno.
Imamo li pravo odreći se onog za čim drugi čeznu? Možda.

Šta kada bih... ?

Granica je nekad jedva primjetna.
Granica između nasmijane žene i ispijenog trupla.

Nikad ne bi shvatili. Čemu suze, život je lijep. I tako dalje.

Šta kada bih... ?

To je samo jedan korak u prazno.
I tako su koraci u prazno jedini koje poznajem.

04.04.2017.

...

Tetka.
Jedna riječ.
Cijeli svemir.

...

I tako, prišunja se bol.

...

Nečija tetka,
nečija sretna tetka,
nečija ponosna tetka.

Priča o djevojčici
koja joj uzima odjeću,
koja liči na nju,
koja spava u njenoj kući.

...

Ničija tetka
čuva sjetne osmijehe,
šetnje kojih neće biti,
kolače koje neće napraviti.

Ničija tetka
čuva svoje igračke,
sa kojima se niko neće igrati.

Ničija tetka
zatvara oči i zamišlja drugačiji svijet.

12.03.2017.

...

Ukrasni papir i crvena mašna,
neupakovan nepostojeći poklon.

Poklonila bih cijeli svijet,
da ga imam pokloniti kome.

I cvijeće. I parfem. I knjigu. I čokoladu.
I kartu za pozorište. I ulaznicu za utakmicu.

I doručak u krevet. I šetnju pored rijeke.
I rukom pisanu čestitku. I neukusnu tortu.

I život svoj, život čežnjom protkan,
samo kad bi se izgubljeno moglo vratiti.

Ukrasni papir i crvena mašna,
čekaju što dočekati nikad neće.


























. . .

Da pokloni stižu sa druge strane,
poslala bih ti parče čežnje,
kao i svake godine.

07.03.2017.

...

Nisam se mogla sjetiti.

Izgubljena u trenutku,
morala sam izračunati.

Kao da u najdublju srž mog bića nije upisano.
Zauvijek upisano.

Ali, što bi brojke mogle govoriti? One ne osjećaju.

Jedan datum više.
Jedna godina više.
Jedan rođendan više.

To su samo brojke.

Ne volim te samo na posebne datume.
Ne fališ mi samo na posebne datume.

Volim te uvijek. Fališ mi uvijek.

I to što se nisam mogla sjetiti u datom trenutku...
ništa ne znači. Ništa ne znači.

Dva. Dva. I to je sve.

06.03.2017.

...

Kažu, najopasniji su ljudi koji nemaju šta izgubiti.
Kažu, kad ti je sve oduzeto, ostaje praznina.
Kažu, kad ništa nisi ni imao, postoji samo ništavilo.
Kažu, čuvaj se onih kojima ništa nije sveto.

Uvijek sam htjela biti takva.
Nikog da volim. Nikog da izgubim.
Nikog da boli. Nikog da veže.

Kad nemaš šta izgubiti, nemaš ni granice.
Tada možeš sve... bez straha.

Ovako... veže te strah, vežu te uspomene, vežu te emocije.
Nikuda ne možeš, nikamo da pobjegneš.
I šta god da radiš, ne radiš samo sebi i samo za sebe.

Htjela sam biti ona koja nema šta izgubiti.
Htjela bih nikad ne biti ona koja nema šta izgubiti.

Čemu živjeti u ništavilu?












. . . . . .

Znam, došao je. Znam i neću da mislim.

27.02.2017.

I pusto i tužno

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

Ljermontov

26.02.2017.

...

I tako... san se čini daleko.

13.02.2017.

...

U posljednje vrijeme, sve mi je teže natjerati se izaći van, na kafu, u šetnju, u kino, u kafanu. Tražim različite izgovore, pred sobom, pred drugima... Prijatelji zovu jednom, zovu dvaput, na kraju će odustati. A ja izbjegavam, krijem se u svojoj sobi, živim, preživljavam.

Shvatila sam da je mnogo lakše voditi virtualne razgovore. Nedostaju mi prijatelji, nedostaju mi obični razgovori sa tim neobičnim ljudima koji su dio mog života. I zato virtualni razgovori... lakše se pretvarati. Niko ne vidi oči crvene od suza, jedan smajli lako može zavarati.

Bježim od ljudi u stvarnosti, nastojim nadoknaditi izgubljeno vrijeme, otuđene prijatelje u virtualnom svijetu. Tu još uvijek mogu biti nasmijana, mogu biti raspoložena, mogu biti sretna... niko neće primijetiti razliku. Mnogo se teže pretvarati kad neko sjedi pored tebe.

Nekad je najlakše sasvim odustati. Izbjeći sve one kojima je stalo, koji bi se mogli zapitati. Dobro je, znaš, sve je u redu. Malo sam u gužvi ovih dana, čut ćemo se naredne sedmice. Ništa ne stižem, ali uskoro te zovem na kafu, obećavam. Ne ljuti se, zbilja sam u frci. 

Ljudi odustaju, s vremenom. Odustajem i sama. Prvo druženja. Zatim razgovori. Na kraju ništa neće ostati. NIkom se neću moći vratiti, ako se kad poželim vratiti, tako slomljena i iscrpljena. Ostat će jedan beskonačni vrtlog tame, sve će zvijezde biti zauvijek izgubljene.

10.02.2017.

...

Svijeće.
Obične, bijele svijeće.
Svijeće koje mirišu na vanilu.
Svijeće za groblje.

Šta im je zajedničko? Svrha.

Svijeće dogorijevaju.
I obične, bijele svijeće.
I svijeće koje mirišu na vanilu.
I svijeće za groblje.
Traju i traju i nestanu.

Kakva alegorija!

Svijeće. Sve je rečeno.

Traje, traje i nestane.
I kad je dobro.
I kad je loše.
Nestane poput svijeće.

(Kako je strašno biti svijeća koja se bliži svom kraju.
Još trenutak, možda dva... i dogorjela je.)

30.01.2017.

...


Gde je moja pegava
dugo me izbegava
nije mi se javila nikad više...

Magjia je prestala
negde mi nestala
kao leptiri pre kiše...

02.01.2017.

...

"Šta sam uradio,
kakva tužna humoreska,
gradio ispod gradova od peska,
dubok bezdan bez dna..."

Eto, tako. Prva novogodišnja istina. Jebem ti novu godinu koja otvara stare rane od samog početka. I znala sam, ma, znala sam ja to... a nisam htjela znati. I vidjeti. I razumjeti. I prihvatiti. Nisam htjela, jer je teško. Odbačena. Odbačena. Oni će uvijek imati jedno drugo. Čak i kad se mrze najviše na svijetu. A ja, šta ću ja imati? Zašto sam, dovraga, mislila da imam njih? Nemam. Možda sam nekad imala privid bliskosti sa njima, jedinstva, povezanosti. Ne postoji. Oni će uvijek imati jedno drugo. A ja... ja ću živjeti sa tim. Odbačena. Odbačena.

Dovraga, nedostaju mi dani kada je dolazio meni, povjeravao mi svoje sitne tajne, razgovarao satima sa mnom... nedostaju mi dani prividne bliskosti. Kao da i tada nije bila nadjačana nečim što njih dvoje dijele. Nedostaje mi. A nikada, nikada nije pripadao meni. Još otkad smo ga obje upoznale jedne davne jeseni, još tada je pripadao njoj, a ne meni. Moje malo čupavo... Naučio je naša imena nekako istovremeno, još uvijek suviše mali da bi znao dijeliti, razdvajati.... Odrastao uz obje, volio nas obje... gdje su se razdvojile staze? Kada je shvatio ono što sam ja već znala (a nisam htjela znati)?

Nedostaje mi da opet bude moj više nego njen... a ipak znam, duboko u sebi znam, nikad ga ja voljeti neću kao ona. Meni samo nedostaje... i malo, samo malo sam ljubomorna... Nedostaje mi. A izgubljen je zauvijek, vratio se tamo gdje otpočetka i pripada. A ja... ja sam ostala odbačena. I nude mi oboje ljubav, nude mi oboje pažnju, nude mi oboje sebe... ali to obično nije dovoljno. Ja bih više, ja bih sve ono što sam i sama trebala imati.

Hvala ti, 2017., dobro si počela...

28.12.2016.

...

"Nema svrhe pokušavati da se oslobodite sopstvene usamljenosti! Morate je se držati čitavog života! Samo ponekad, ponekad, ta praznina će biti ispunjena. Ponekad! Ali morate da čekate na to ponekad. Da prihvatite sopstvenu usamljenost i držite je se, cijelog života. I da onda prihvatite to ponekad, u kome je praznina ispunjena, kad bude došlo. A ono mora da dođe, samo, ne možete ga prisiliti."

Ljubavnik lady Chatterley

26.12.2016.

...

Ponekad,
samo ponekad,
tako je lijepo
živjeti u iluziji.

I zaspati uz sestru
i spremiti joj doručak
i zagrliti je uznemirenu.

Dijeliti sa njom
i životni prostor
i pastu za zube
i čaj od mente
i snove.

Naposlijetku,
opet
ostati
sama
u velikoj
očajno
praznoj
kući.

Iluzija. (Sreća.)

23.12.2016.

...

Strašno je kada toneš i toneš...
i tješiš se time da još uvijek nisi na dnu.

21.12.2016.

...

"Središte univerzuma nije bilo ni na Istoku ni na Zapadu. Ono je tamo gdje se predaš ljubavi. Ponekad je tamo gdje ukopamo svoje voljene."

Mimarov šegrt

19.12.2016.

...












San bez snova... utočište.
Laku noć, svijete.

18.12.2016.

...

Kad je strah već duboko u tebi, računaj da si na dobrom putu da izgubiš sve. Tada i obične radnje postaju teže i zahtijevaju više truda... poput spavanja. I vrtiš se u krevetu i piješ tablete i preplavi te fizička iscrpljenost... ali uzalud. Strah je tu, strah te obuzima i čini da u noći uskrsnu tvoji najdublji demoni. Strah... oduzima ti smijeh, oduzima ti nadu, oduzima ti i san... i šta ostaje? A čak i ne znaš čega se zapravo plašiš...

15.12.2016.

...

"Ja živim sama u svetu tuge."

I juče. I danas. I sutra.

Neke stvari nikad se ne mijenjaju.
Neke rane nikad ne zarastaju.
Neki osjećaji nikad ne prestaju.

Nekad je tako teško... Spavanje. Sanjanje. Buđenje. Ustajanje.  Kretanje. Kuhanje. Jedenje.  Razgovaranje. Smijanje. Šetanje. Kupanje. Čitanje. Sjedenje. Ležanje. Hodanje. Trčanje. Gledanje.Življenje.

"Uz takav život..." Eto, tako.

14.11.2016.

...

Kad sam je upoznala, već ga je voljela.
Godine su prolazile, i dalje ga je voljela.
Njihova je priča trebala imati svoj sretan završetak.

Dovraga!
Dovraga!
Dovraga!

Htjela sam je zagrliti. Htjela sam je utješiti.
Htjela sam podijeliti tugu sa njom.

Ipak sam ostala na svojoj strani stola.
Ni stisak ruke. Ni zagrljaj. Ništa.
Jer znam da ona ne želi sažaljenje.

13.11.2016.

...

Kad bi se moglo otići (a ipak ostati!), ja bih otišla.
Otišla bih, ali da ipak ostanem. Otišla bih. Otišla bih.

Otići je teško, kažu.
Mnogi se predomisle u zadnji čas.
(A ostati je lakše?)
Ja se plašim kajanja nakon odlaska.
(Ako gore / dolje ima nešto?)

Ne plašim se predomišljanja prije nego se zakorači naprijed.
Plašim se predomišljanja nakon što se više ne može vratiti natrag.

Neću da idem. Neću još uvijek.

Ali, kad bi se moglo otići i ostati u isti mah, ja bih otišla.
Otišla bih, ali ne bez osvrtanja. Otišla bih baš jer se mogu osvrnuti natrag.
Eto, tako bih ja otišla... kad bi se moglo tako otići.

A ovako? Presjeći sve veze? Izbrisati tragove? Ostaviti pustoš za sobom?
Kako bih ikad mogla tako otići? Tako sebično?

Voljeti - u tome leži spas.
U ljubavi. U ljudima koje se voli.
(Osim ponekad kad u tome leži propast.)

26.10.2016.

Slutnja

Mada je oko mene proleće,
i duše cvate u nadu;
kroz mene se kradu slutnje zle:
... čega me strah, dogodiće se sve
i boleće.

I niko mi ne može pomoći,
jer to se neće zbiti
po danu, niti
u vrtu kom;
već negde u srcu mom,
po noći.

Desanka Maksimović

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

Čekam... već dugo čekam. I čini mi se kao da kradem dane, kradem noći, kradem sretne sate... kradem vrijeme. I tek što sa daškom vjetra kroz otvoren prozor u sobu uđe tuga, pomislim da je stiglo. I plačem, u tišini i tami, u praznini hladne sobe, plačem. Plačem i ne znam zašto i ne znam čemu. Ako je stiglo, što ću onda?  Na koju stranu da pogledam tražeći izvor ove tuge u meni?

23.10.2016.

Hvala ti.

Ti.. me poznaješ najbolje.

18.10.2016.

Luka

Na obali mlada žena, rubac vijori na vjetru.
A brodovi ne dolaze u luku, oni idu svojim smjerom.

Umorna slika: dvije-tri palme i prazna klupa.
Turobno lice pod jugovinom, žuta obala.

Daleko se užižu gradovi, žena je sama i bezimena.
A brodovi ne okreću u luku, oni idu svojim smjerom.

Sahne loza na prozoru, ne pjevaju se pjesme starinske.
Koracima teškim nepoznat pogreb dohodi.

Ušla je žena u krčmu gdje tmuri petrolejka.
Život, crvena baljka, odmiče u daljini.

Vesna Parun

26.09.2016.

...

O tuđoj sreći i tuđim pohvalama i tuđem ponosu i tuđim čestitkama i tuđim poklonima i tuđoj ljubavi... neki drugi put. Naposlijetku će one lijepe stvari ostati trajno pohranjene u sehari sjećanja. Ali večeras, na kraju velikog dana, pogled iz ogledala uzvraća mi djevojka suznih očiju i razmazane maskare. Dovraga, eto. Mrzim velike datume i velike događaje.

Divna čestitka meni od mene!

23.09.2016.

...

Trebaš mi, najdraže moje,
taj dan uz mene,
da mi popraviš šminku u zadnji minut
i poneseš zaboravljeni rokovnik sa bilješkama
i zagrliš me za sreću prije izlaganja
i sjediš u prvom redu kao najveća podrška
i preduhitriš sve druge pri čestitanju
i pokloniš mi naljepši buket cvijeća na svijetu
i odvedeš me u park da napravimo zajedničku fotografiju
i pojedeš pola mog kolača jer si ti kao na dijeti
i držiš me za ruku ispod stola tokom dosadne večere
i natjeraš me da plešem u kafani polupijana

i budeš posljednja osoba koja će mi čestitati
u pola noći u našoj zajedničkoj sobi
po ko zna koji put tog dana
jednako oduševljena činjenicom
da imaš sestru magistricu.

Trebaš mi, izgubljeno moje.

Trebaš mi i nikad neće tuđe prisustvo
učiniti manje bolnim tvoje odsustvo.

19.09.2016.

...

- Predosjećaji? Predosjećaji... Vizije te koje imaš... O bolu su, patnji...
- ... smrti.
- O tebi govore... ili o nekome koga poznaješ ti?
- O nekome...
- Blizak taj ti je?
- Jeste.
- Pažljiv moraš biti kada budućnost osjećaš, Anakine. Strah od gubitka, staza ka mračnoj strani je.
- Neću dozvoliti da se ove vizije ostvare, učitelju Yoda.
- Smrt prirodan dio života je. Raduj se onima oko tebe koji u Silu pretvaraju se. Žaliti ih nemoj. Neka ne nedostaju ti. Vezivanje ljubomoru stvara. Sjena pohlepe to je.
- Šta treba da uradim, učitelju Yoda?
- Nauči sebe da ostaviš sve ono... čijeg gubitka plašiš se.

13.09.2016.

...

Znam, tamo negdje žive ljudi koji se raduju praznicima.
Znam, tamo negdje žive sretne porodice. Tamo negdje.

-

Nedostajao mi je moj dedo. Ne sjećam ga se često, o ne,
naučena sam ja na zaboravljanje.
Samo, eto, praznik.
I kurban.
I ta bašta.
Dado, kao da ga čujem da me zove.
A neću da ga čujem, neću.

-

Niko mi više nije nedostajao. Nije.

-

Najdraže moje...
Ti nedostaješ uvijek.
Nedostaješ u svemu što radim.
Nedostaješ u svemu što se dešava.
Nedostaješ u svemu što postoji.
Nedostaješ u mojoj sobi,
u cijeloj našoj kući,
u mom školskom razredu,
u sali gdje se održava matursko veče,
u kabinetu gdje upisujem svoju prvu desetku u index,
u autubusu prema primorju,
u čekaonici kod doktora,
u knjižari,
u biblioteci,
u kinu,
u trgovini....
Nedostaješ, najdraže moje.

Da si juče bila tu, sve je moglo biti drugačije.
Da si oduvijek tu, sve bi bilo drugačije.
Ne bih dan provela uz tuđe dvije porodice,
čekajući prikladan trenutak da pobjegnem...
da pobjegnem u svoju samoću,
da glasno zajecam u praznoj kući.

-

Niko mi više nije nedostajao. Kako živi ljudi da mi nedostaju?

-

Niko mi više nije nedostajao
osim što me nedostajanje slomilo.

10.09.2016.

...


Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu,
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni...

30.08.2016.

...

I tek onda
kad shvatiš
da ne osjećaš
ljubomoru
odbačenost
tugu
bijes
razočarenje
čežnju
ogorčenost
usamljenost
ljutnju
želju
zavist
zbog odluka
koje su te tu dovele
uprkos svemu što ti kažu
i bez obzira na položene žrtve
znaš da si na pravom životnom putu.

13.08.2016.

Znam da mrziš rastanke.

Cijeli njen život može se svesti na rastanke. Drugi su dolazili i odlazili; ona je uvijek čekala. Ispraćala sa bokalom vode, po starom običaju. Život joj je namijenio ulogu one koja čeka, uvijek čeka tuđe povratke, uvijek strepi od tuđih odlazaka. Njene umorne oči isplakale su rijeke suza, ali još nisu presušile. Njene staračke ruke drhtale su nebrojeno puta pri posljednjem zagrljaju, ali još nisu klonule. Njena je uloga da čeka, uvijek i iznova dočekuje sa suzama, ispraća sa suzama. Nema kuda pobjeći... njeno je da bude sigurno utočište kojem se svi vraćaju.

-

Osjećam njenu tugu, njenu čežnju, njenu bol. I plašim se za sebe.

-

Do pete godine života, već sam izgubila previše i preživjela previše. Nijedno dijete ne zaslužuje tako burno djetinstvo. A rastanci su se nastavili... uvijek i iznova. Trebalo je postati lakše sa godinama, trebala sam naučiti. Nije postalo lakše, dovraga, nije. Samo sam naučila svoje lekcije... ili barem mislila da jesam. Velika ljubav za sobom nužno povlači veliku bol. Uvijek. Bez izuzetka. Naučila sam voljeti umjereno, pružati sebe umjereno. Uvijek. Bez izuzetka. Još sam samo roditelje voljela neograničeno, ali oni to ne znaju, nikad i neće znati. Umjerena ljubav - kako bi se izbjegla bezgranična bol. Jednostavan recept, zbilja jeste.

-

Ne želim preuzeti njenu ulogu, ne mogu. Ona je rođena u nekom drugom vremenu, ona je snažnija nego ja ikad mogu biti. Meni je već dosta rastanaka... previše. Gledati je kako plače, kako jeca, kako drhti jer drugi odlaze... ja ne mogu. Za razliku od mene, ona je odrasla u mirnom okruženju, do svoje četrdesete godine, živjela je okružena najbližim, zaštićena njihovom blizinom. A ja? Ja sam jedva prohodala kada su mi otrgnuli sve drago, voljeno, blisko, ja sam se naučila na rastanke sa najbližim prije nego sam naučila napisati svoje ime. I ja više ne mogu. I sama pomisao da ću morati više nego sada... oh, ne.

-

Gledam njenu bol, bol sestre koja ostaje i uvijek ispraća... čini mi se da joj ruka svaki put drhti sve snažnije, da su suze sve krupnije. Ona ne može pobjeći od svoje sudbine. Mogu li ja od svoje? Mogu li preživjeti? Uvijek i iznova? Do kraja života?

09.08.2016.

...

U
noći
ovoj
što
bih
ti
drugo
rekla
sem
da
mi
vječno
nedostaješ?

25.07.2016.

...

Nema sna. I nema mira. Samo loš predosjećaj... koji traje i traje.

Dođe mi da vrisnem: neka se desi, ako mora, neka se već jednom desi!
Ipak kažem: odgodi, Bože, šta god bilo, samo odgodi, znamo oboje da sam slaba.

Slaba... eto, i to priznajem. Slaba i umorna.

-

Nedostaje mi djevojčica kakvom sam nekoć bila.
Nije dugo trajalo, nepune tri godine. I cijeli moj svijet otišao je dovraga.
Tri bezbrižne godine... i već sada više dvije decenije da ih otplaćujem.

-

Noćas sam pomislila da je dobro što je nemam, da je tako lakše.
O, Bože, kad bih mogla, svoj bih život položila da njen spasim. I juče i danas i sutra.
Jedino biće na cijelom svijetu za koje bih život svoj dala... a ne mogu.

I pomislila sam kako je dobro što je nemam... jer bi me ubila briga za nju.

-

Nikad mi ne pričaju o našem odnosu. Ne govore koliko sam je voljela.
Jesam! Morala sam je voljeti! Samo ju je valjda bilo previše bolno izgubiti.
Ne pričaju mi, ali ja znam... znam da je bila moje sve još tada.

-

Vjerovatno nikad ne bi bila obična djevojčica, obilježena je rođenjem.
Uvijek bi bila krhka, nježna, osjetljiva... tjerala bi me da strepim nad njom.

Nekad sam živjela u nadi da je tamo negdje, da ću je jednog dana naći.
Bila sam spremna na to da bude bolesna, bespomoćna... i da me treba.
Život bih joj poklonila, a kako tek ne bih svoju brigu i pažnju...

Samo što bi me to ubilo. Ubila bi me briga za nju, tako nemoćnu.

-

Dobro je što je nemam... jer ne bih preživjela da brinem zbog nje.

-

Strepim nad drugima... i više nego što trebam. Strepim i čekam da dođe zlo.
I ponekad, samo ponekad, poželim otići prije nego se to desi.
Duboko pod zemljom, tvoja stvarnost samo je tama, opor miris zemlje i crvi.
Nema porodice. Nema ljubavi. Nema strepnje. Nema boli. Ništavilo.

20.07.2016.

...

Ostavila sam svjetlo... očekujući drago biće da dođe.

U noći punog mjeseca
(kakva divna igra mjeseca i oblaka na nebu iznad mog grada!)
svjetlo je gorjelo.

Dugo je svjetlo gorjelo u iščekivanju.
Dugo sam stajala pored vrata, gledala u nebo, gledala u stepenice i čekala.
Dugo sam lomila... i prelomila.

(Rekoh li kako je teško izabrati sebe?)

Drhtavom rukom, svjetlo je ugašeno. Zauvijek, rekoh.
Nije to zato što drago biće nije došlo do tog trenutka.
Već zato što boli čekanje kada ne znaš da li će neko koga čekaš doći.
(Samo što nekad ipak moraš znati. Neke su niti tanke, ali neraskidive.)

Shvatih da nisam dovoljno dugo čekala.

Drago biće je došlo, donoseći sa sobom vedrinu koju i ne sluti.
Tama koja je prijetila obuzeti me, duboko se povukla. Uplašila se tuđe vedrine.

(Hvala ti.)

20.07.2016.

Bez svjetla. Ikad više.


Stariji postovi

Tražeći tebe među zvijezdama.