Tražeći tebe među zvijezdama.

17.01.2018.

...

Dođeš mi u misli, najdraže moje, kada ti se najmanje nadam. Ponekad, kada bi bilo očekivano da me neke situacije ili osobe podsjete, nesvjesno izbjegnem pomisao na tebe. I onda, gotovo su dva sata poslije ponoći, u odsustvu sna pospremam po kući (to je za neku drugu priču) i tako, dođeš mi... Nikada prije nisam razmišljala u tom smjeru kamo su me misli noćas odvele. I teško je, svaki je put teško jer svaki put otkrijem neku novu pokidanu, izgubljenu vezu između nas. Pod zvijezdama ispod kojih smo obje rođene i disale, nikada nije i nikada neće postojati biće koje mi je bilo tako slično. Biološki, bila si mi najsličnija. Sudbinski, bila si mi najbliža. Izgubila sam te. Izgubila sam te! Izgubila sam te! Dovraga, nikad te nisam ni imala. Samo prašnjavi kofer koji još miriše na tebe (a možda samo umišljam, možda miriše na deterdžent). Samo pokoja mutna fotografija (zašto ih nemamo više, zašto nisu bilježili svaki naš zajednički dan, svaki tvoj dan?) I hiljade misli o tome kako si trebala biti tu, kako bi sve bilo lakše da si tu, kako mi trebaš i kako mi nedostaješ... Sanjala sam davno nekad kako te mogu spasiti ako sam spremna žrtvovati cijeli svijet. I još uvijek nisam spremna dati cijeli svijet zbog tebe, previše je tamo negdje nevine djece kakva si i sama bila. Ali dala bih cijeli svoj život da mogu makar na jedan dan proživjeti oteti život kakav sam trebala živjeti. Dala bih cijeli svoj život da te zagrlim samo jednom.

14.01.2018.

...

Neka prestane.

10.01.2018.

...

"Ne poželi ništa tuđe,
svi smrtni gresi u tom su grehu."


Kad mati ne uspije spasiti...

24.12.2017.

...

Htjela bih pisati o protekloj godini, velikim i značajnim događajima koji su je obilježili. Htjela bih se prisjetiti svakog pojedinog dana, onih sretnijih ponajviše. Htjela bih reći da sam sretna i zadovoljna, da je iza mene jedna uspješna godina i da sam postigla većinu svojih ciljeva. Htjela bih pisati o narednoj godini, svojim planovima, željama i očekivanjima. Htjela bih sastaviti listu stvari koje želim postići i pretpostavljeni put uspjeha. Htjela bih sa nadom gledati u budućnost, očekujući da će nova godina donijeti samo dobre stvari u moj život. Htjela bih. Ali neću.

Od djetinjstva, nikada nisam imala velika očekivanja od prvog januara. Godine su dolazile i prolazile, donoseći sa sobom osmijehe i suze. Ali nikada nisam očekivala da će se svijet čarobno promijeniti kada otkuca ponoć prvog januara ili, još bitnije, da ću sama postati drugačija osoba. A opet, da mi se vratiti na početak ove godine i upozoriti sebe samu što da očekujem. Možda bih se onda lakše nosila sa svime. Nikad nisam imala prazniju godinu života. Kada zatvorim oči i pokušam se prisjetiti lijepih trenutaka, sjetim se dana kada sam magistrirala. Sjetim se Budve i broda i velikih talasa. Sjetim se male kafane i dva somersbyja na stolu. Sjetim se vjenčanja na kojem sam bila kuma. Sve se dogodilo godinu ranije.

Ne postoji ništa po čemu ću pamtiti 2017. godinu.

Užasnuta sam činjenicom da je prošlo 365 dana (358, da budem precizna) . I ja nemam sjećanja. Nemam lijepe dane. Nemam lijepe trenutke. Nemam lijepe emocije. Nemam ništa. Samo jedna prazna godina. Jedan prazni život.

I jedino sjećanje koje ispliva iz protekle godine jeste svađa sa njima. Da barem mogu zaboraviti, možda bih sretnije živjela. Najbitnije osobe u mom životu. I jaz koji nikad nećemo prevazići. Eto, mogu reći da je 2017. donijela nešto sa sobom. Spoznala sam, jednom i zauvijek, da se ni u koga ne mogu pouzdati.

Pročitah nedavno: 2018., nemoj shvatiti kao izazov moju tvrdnju da ne može gore. Eto, tako. 

19.12.2017.

...

'Jadna, jadna mladost. Roditi se na brodu koji ide ko zna odakle i ko zna kuda, rasti sa saznanjem da nema i da nikada neće biti nikakve luke."

Czeslaw Milosz

11.12.2017.

...

"Čovjek je fosil čim strpljivo podnosi ono što je nepodnošljivo."

Charlotte Bronte

07.12.2017.

...

Čokolada nije rješenje. Neka to bude ovogodišnja spoznaja.

05.12.2017.

...

Čini mi se da je tuga najstrašnija. Hoću... neki drugi svijet.

01.12.2017.

...

Dok god za svaki problem postoji i rješenje, živjeti se može. Bez suza. Smireno. Čak sa osmijehom. (Zanemarivši pritom krađu tuđih tableta za smirenje. Cilj ipak opravdava sredstvo.)

13.11.2017.

...

Nada? Nikad više u životu.
Nada te ovdje i dovela.
Jebeš nadu.

12.11.2017.

...

Ja bih da promijenim sudbinu, ako može?

08.11.2017.

...

365 dana

31.10.2017.

...

Praznim pogledom
prazni život
prazno posmatram.

Iznutra prazna.

19.10.2017.

...

Prazna. Prazno. Prazan. Praznina. Prazni. Prazno. Prazna. Praznina. Prazan. Prazno. Prazne. Prazno. Prazna. Praznina. Praznu. Praznina. Praznina. Prazni. Prazna. Prazan. Praznina. Prazno. Prazne. Prazni. Prazni. Prazni. Praznina. Prazan. Prazna. Prazno. Prazno. Prazno. Prazno. Prazno. Praznina. Prazno. Prazno. Prazno. Praznina. Prazne. Prazni. Prazna. Prazan. Praznina.

Jebi ga.

17.10.2017.

...

(Why she had to go, I don't know, she wouldn't say...)

13.10.2017.

...









Zaspati snom bez snova,
tamo negdje daleko od očaja.

09.10.2017.

...

U nekim danima, teško je uopće se probuditi. Ustati iz kreveta. Hodati među ljudima. Disati vazduh pun gorčine. Teško je živjeti sa spoznajom da život samo prolazi čekajući neku bolju budućnost za koju nema garancija da će doći. Možda je ovo najbolje što je sudbina spremila. Umorna sam, ponekad sam strašno umorna. Umorna sam od buđenja u deset sati ujutro ponedjeljkom, kada su svi normalni ljudi u školi, na fakultetu, na poslu. Htjela bih i ja, tako bih mnogo toga u životu htjela. I čujem glas u glavi koji mi govori da sama krojim svoju sudbinu, da sama postavljam vlastite granice, ali... Jebi ga, živim u Bosni, ko je još vidio da je ovdje moguće sam skrojiti sudbinu? Nisam dijete političara, nisam dijete ratnih profitera, nisam dijete privatnih poduzetnika i nisam, definitivno nisam dijete sreće. Zato ću ovog ponedjeljka kao i mnogih prethodnih i mnogih narednih dana obrisati onih par najupornijih suza, duboko udahnuti da se smirim, progutati svu gorčinu da ne bude vidljiva na mom licu i živjeti dalje. Preživljavati.

18.09.2017.

...

...














A gdje sam ja bila kad se sreća dijelila?

10.09.2017.

...

Nedostaješ mi.

Nedostaje mi kutija sladoleda koju nikad nismo podijelile.
Nedostaje mi crvena majica koju mi nikad nisi ukrala iz ormara.
Nedostaje mi film koji nikad nismo zajedno gledale u kinu.
Nedostaje mi da mi se uvučeš u krevet kao što nikad nisi uradila.
Nedostaje mi da ti povjerim tajne koje nikad nismo mogle podijeliti.
Nedostaje mi da budeš na mojoj strani. Da budeš moj neko.

Nedostaješ mi ti. Nedostaje mi sve što nikad nismo imale.

Nikad, nikad, nikad
I nikad
I nikad
Mi
Nećeš
Prestati
Nedostajati.

Vidim te. U njoj te vidim. Sve što nisi i što si mogla biti.
Velika djevojčica. Studentica. Nasmijana. Sretna. Živa.

25.08.2017.

...

I nikad, nikad nemoj zaboraviti disati.

21.08.2017.

...

Tog dana, izgubila sam dio sebe.
Ili sam barem postala svjesna da je izgubljen.

A još ga se grčevito držim.

Žuti balon koji treba pustiti iz ruke.
Žuti balon koji treba odletjeti ka nebu.
Žuti balon koji vjetar treba odnijeti.

Žuti balon sa crvenom vezicom.
Vezicom koju još nisam spremna pustiti.

Plaši me budućnost u kojoj nema mjesta za moje snove.
Plaši me duboki ponor u kojem je najveći od snova sahranjen.

Nada, uvijek postoji nada.
Ali postoje i činjenice. Surovo iskrene.
Nemoguće im je pobjeći.

Želim biti dovoljno hrabra da pustim žuti balon.
Neka sa sobom odnese budućnost koje nikad neće biti.

09.08.2017.

...

U Jednoj Dalekoj Noći Jedna Izgubljena Djevojčica. Jedan Srušeni Svijet. Jedan Prazni Život. Jedno Vječito Nedostajanje.

22.06.2017.

...

Naučiš živjeti sa manje, da bi se uopće moglo živjeti.

Jer, život je sranje, sjećaš se?

20.06.2017.

...

Između ne mogu i ne želim stoji čitav jedan svijet.

17.06.2017.

...










Mrzim rastanke.

16.06.2017.

...

Provesti jedan dan pod tuđom sretnom zvijezdom,
tek da se vidi kako je živjeti život sretnih ljudi.

Zatim se vratiti svom sivilu i beznađu,
tamo gdje je sve dobro znano, jedva podnošljivo.

Samo jedan dan uz osmijeh i miran san,
i najveću brigu jer u trgovini nema omiljene čokolade.

Uvijek će čekati život prožet smrću i boli neizmjernom,
rastanci nikud pobjeći neće i suze će se proliti.

Ali taj jedan dan, posuđena tuđa sretna zvijezda,
zar je tako mnogo tražiti mrvu tuđe sreće?

10.06.2017.

...

04.06.2017.

...

Veliki, nasmijani, srećom obojeni dani.

I sretna sam zbog njenog uspjeha i mature.
I ponosna sam na djevojčicu čije rođenje pamtim.
I smiješim se gledajući je u haljini, meni najljepšu.

Volim je. I zahvalna sam što je imam.

...

Tamo negdje u dubini duše...

Znam da je trebala postojati neka druga matura.
Neka druga djevojčica trebala je izabrati haljinu.
Staviti na usne crveni ruž i zablistati među prijateljima.

Matura u osnovnoj školi...
Matura u srednjoj školi...
Apsoloventsko veče...

Veliki, nasmijani, srećom obojeni dani.
Nikad doživljeni. Nikad prežaljeni.

29.05.2017.

...

Najdraže moje, sanjala sam te. I voljela bih da se nikad nisam probudila iz sna. I voljela bih da te nikad nisam sanjala. Otvoriti oči i znati da ne postojiš i da je sve bio san i još uvijek čuti tvoj smijeh i osjećati te i nastaviti kao živjeti kao normalan kao život... dovraga!

Sjedio je u dnevnoj sobi, razgovarao na telefon ispunjen nadom i ushićenjem. Sjedila je pored njega, usput dobacivala svoje komentare, nešto manje vidljivo uzbuđena. I rekli su mi da su te pronašli, neki brod, neki otok, neki hotel, više se ne sjećam. Pronašli su te u drugoj državi i sada zovu nekog muškarca koji tu radi i daje im informacije o tebi. I njegov su broj uzeli od mene, od ranije, nekako sam ga imala i oni su nekako znali da ga imam. Pronašli su te i sada te žele vratiti, učinit će sve što mogu da tako bude.

Ja sam ljuta, ne prihvatam i ne razumijem, uopće se i ne radujem. Ti ne želiš doći, ti samo šalješ račune iz hotela. Kupila si i auto, iznajmila si sobu, hrpa nekih troškova jedne djevojke. I on ne razmišlja o tome, plaćat će tvoje račune, ne vidi ništa problematično. Ja vidim i ja se bunim, bunim se zbog računa ili barem mislim da su to računi.

I ime si promijenila, Tea u Iwa, ime si promijenila, makar nijedno od nijh nije tvoje pravo. Tea, Iwa, to nisi ti. I tada se slomim, objašnjavajući kako si promijenila ime i kako to svakako nije bilo tvoje pravo ime i kako ga se ti i ne sjećaš i kako si ti za mene uvijek moja... Slomio me taj dokument na kojem piše da si ime promijenila, slomio me više nego činjenica da su te pronašli, da te žele vratiti, da ću te vidjeti.

Ti ne želiš znati za nas, prvo nas odbijaš vidjeti uopće, imaš svoju porodicu. Ti ne vjeruješ u ovo sve, ti znaš čija si kćerka i sestra i kome pripadaš. I nekako se nađemo, na prostoru koji ne znam ni opisati. BIće da je livada i da ima mnogo trave i tu smo ti i ja i tu je dvoje djece. Oni su tvoji brat i sestra, njima pripadaš. Mnogo su mlađi od tebe, dopuštaš mi da jedno od njih uzmem, držim u naručju.

I mi šetamo, najdraže moje, ti i ja šetamo kroz to polje visoke trave i razgovaramo i vodimo dvoje djece sa sobom i šetamo i dalje i vrtimo se u krug i razgovaramo... Ti i dalje ne prihvataš istinu, ti nisi naša, njihova si. Nisi moja, njihova si, ne pripadaš meni, nikad nećeš pripadati meni. Ali šetaš sa mnom i čak se i nasmijemo i nastavljamo šetati i ja sam sretna i vjerujem da se cijeli svijet nalazi tu u tvojim očima, u tvom osmijehu, tvojim riječima.

Dolaze oni, odrasli, tvoji pravi roditelji i roditelji koji su te odgojili, svi su zbunjeni, izgubljeni. I ja vidim samo tebe, moje oči traže samo tebe, samo si ti živa, stvarna, postojana naspram njih bezličnih, beznačajnih.

I san završava, naglo, bez da smo se oprostile. Ne sjećam se kako si izgledala, najdraže moje, ali znam kako si se smijala. Prvi je to put da te sanjam kao odraslu ženu, kakvom si trebala postati. Zato je teško, dosad sam te mogla zamišljati, krojiti u svojoj mašti savršenu viziju tebe, sada sam te vidjela, osjetila, dodirnula. Stvarna si i nisi stvarna, postojiš i nema te, živiš, dišeš, hodaš, smiješ se i mrtva si. Dovraga! Dovraga! Dovraga!

25.05.2017.

...

Imaš sebe. Biće dovoljno.

Imaš dvije životne staze. Biće dovoljno.

21.05.2017.

...

Najdraže moje,

jednom doći ću ti.

19.05.2017.

...

Život nudi nekom ruže, nekom trnje.
Ne možeš zaslužiti, ne možeš tražiti - prosto ti je dato.
Ruže, trnje, pitaj Onog gore. Ako vjeruješ.
Pitaj kučku zvanu karma.

Kada imaš ruže, sve je lakše.
Život ima nekog smisla.
Ako jedna ruža uvene, uvijek će biti neka druga.

Kada imaš  trnje, čemu živjeti?

Davno je rečeno: Trnjem do zvijezda.
Zvijezde su gore, na nebu, neki drugi svijet.

Nećeš trnjem doći do ruže.
Ako ti je dato trnje, među njim ćeš i umrijeti.













...

Nikad nisam tražila ruže. Znala sam da ne pripadaju meni.
Postoje i kadife, na primjer. Nisu tako lijepe, ne mirišu.
Ali barem nisu trnje. Kadife, znate?
Kadife za one manje sretne. Sa trnjem je teško.

Sa trnjem je nemoguće!
Ustajati, disati, živjeti.

Kada kažem ne mogu - i osjećam da ne mogu - a ipak nastavim...
Govori li to da sam dovoljno jaka da izdržim?
Ili sam suviše slaba da sve prekinem?

Jebem ti trnje. Jebem ti život.

12.05.2017.

...

Da li je loš plan bolji od odsustva bilo kakvog plana?

10.05.2017.

...

Sumorni život ništavilom odiše.












Kako samo jedna godina donese toliko mnogo sranja.
Hoću se vratiti u maj 2016. Tad sam još imala snove.

07.05.2017.

...

Moćna je ova nemoć.

02.05.2017.

...

Za mene, još uvijek postojiš.
Postojiš i kada se sve drugo pretvara u ništavilo.
Postojiš... a nema te.

28.04.2017.

...

Živjeti. Preživjeti. Preživljavati.

Umrijeti.

25.04.2017.

...

"Vrlo je opasno za jednu nekadašnju robinju da išta toliko voli, naročito ako je tu ljubav pružila svojoj djeci. Najbolje je, znao je to, voljeti samo malčice; svakog bez razlike, samo malčice, pa ako mu slome kičmu ili ga strpaju u džak, možda će ti onda ipak ostati nešto ljubavi za sljedećeg koji dođe."

Voljena

21.04.2017.

...

Zapitah se, šta kada bih... ?

Mogu li se suze izmjeriti u litrima? Možda sam prezahtjevna?
Dani tugovanja, možda mjeseci? Pretjerano bi bilo očekivati godine?
Sjećanja... zauvijek? Ništa ne traje zauvijek.

Negdje bi osvanulo posljednje zbogom. Teško ga je izreći, znam.
Nekog bi ipak zapao neželjeni i neugodni zadatak da napiše posljednje zbogom.

Život ne staje. Život nikad ne staje. Za druge.

Imamo li pravo oduzeti ono što je i nama samima dato? Apsolutno.
Imamo li pravo odreći se onog za čim drugi čeznu? Možda.

Šta kada bih... ?

Granica je nekad jedva primjetna.
Granica između nasmijane žene i ispijenog trupla.

Nikad ne bi shvatili. Čemu suze, život je lijep. I tako dalje.

Šta kada bih... ?

To je samo jedan korak u prazno.
I tako su koraci u prazno jedini koje poznajem.

04.04.2017.

...

Tetka.
Jedna riječ.
Cijeli svemir.

...

I tako, prišunja se bol.

...

Nečija tetka,
nečija sretna tetka,
nečija ponosna tetka.

Priča o djevojčici
koja joj uzima odjeću,
koja liči na nju,
koja spava u njenoj kući.

...

Ničija tetka
čuva sjetne osmijehe,
šetnje kojih neće biti,
kolače koje neće napraviti.

Ničija tetka
čuva svoje igračke,
sa kojima se niko neće igrati.

Ničija tetka
zatvara oči i zamišlja drugačiji svijet.

12.03.2017.

...

Ukrasni papir i crvena mašna,
neupakovan nepostojeći poklon.

Poklonila bih cijeli svijet,
da ga imam pokloniti kome.

I cvijeće. I parfem. I knjigu. I čokoladu.
I kartu za pozorište. I ulaznicu za utakmicu.

I doručak u krevet. I šetnju pored rijeke.
I rukom pisanu čestitku. I neukusnu tortu.

I život svoj, život čežnjom protkan,
samo kad bi se izgubljeno moglo vratiti.

Ukrasni papir i crvena mašna,
čekaju što dočekati nikad neće.


























. . .

Da pokloni stižu sa druge strane,
poslala bih ti parče čežnje,
kao i svake godine.

07.03.2017.

...

Nisam se mogla sjetiti.

Izgubljena u trenutku,
morala sam izračunati.

Kao da u najdublju srž mog bića nije upisano.
Zauvijek upisano.

Ali, što bi brojke mogle govoriti? One ne osjećaju.

Jedan datum više.
Jedna godina više.
Jedan rođendan više.

To su samo brojke.

Ne volim te samo na posebne datume.
Ne fališ mi samo na posebne datume.

Volim te uvijek. Fališ mi uvijek.

I to što se nisam mogla sjetiti u datom trenutku...
ništa ne znači. Ništa ne znači.

Dva. Dva. I to je sve.

06.03.2017.

...

Kažu, najopasniji su ljudi koji nemaju šta izgubiti.
Kažu, kad ti je sve oduzeto, ostaje praznina.
Kažu, kad ništa nisi ni imao, postoji samo ništavilo.
Kažu, čuvaj se onih kojima ništa nije sveto.

Uvijek sam htjela biti takva.
Nikog da volim. Nikog da izgubim.
Nikog da boli. Nikog da veže.

Kad nemaš šta izgubiti, nemaš ni granice.
Tada možeš sve... bez straha.

Ovako... veže te strah, vežu te uspomene, vežu te emocije.
Nikuda ne možeš, nikamo da pobjegneš.
I šta god da radiš, ne radiš samo sebi i samo za sebe.

Htjela sam biti ona koja nema šta izgubiti.
Htjela bih nikad ne biti ona koja nema šta izgubiti.

Čemu živjeti u ništavilu?












. . . . . .

Znam, došao je. Znam i neću da mislim.

27.02.2017.

I pusto i tužno

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

Ljermontov

26.02.2017.

...

I tako... san se čini daleko.

13.02.2017.

...

U posljednje vrijeme, sve mi je teže natjerati se izaći van, na kafu, u šetnju, u kino, u kafanu. Tražim različite izgovore, pred sobom, pred drugima... Prijatelji zovu jednom, zovu dvaput, na kraju će odustati. A ja izbjegavam, krijem se u svojoj sobi, živim, preživljavam.

Shvatila sam da je mnogo lakše voditi virtualne razgovore. Nedostaju mi prijatelji, nedostaju mi obični razgovori sa tim neobičnim ljudima koji su dio mog života. I zato virtualni razgovori... lakše se pretvarati. Niko ne vidi oči crvene od suza, jedan smajli lako može zavarati.

Bježim od ljudi u stvarnosti, nastojim nadoknaditi izgubljeno vrijeme, otuđene prijatelje u virtualnom svijetu. Tu još uvijek mogu biti nasmijana, mogu biti raspoložena, mogu biti sretna... niko neće primijetiti razliku. Mnogo se teže pretvarati kad neko sjedi pored tebe.

Nekad je najlakše sasvim odustati. Izbjeći sve one kojima je stalo, koji bi se mogli zapitati. Dobro je, znaš, sve je u redu. Malo sam u gužvi ovih dana, čut ćemo se naredne sedmice. Ništa ne stižem, ali uskoro te zovem na kafu, obećavam. Ne ljuti se, zbilja sam u frci. 

Ljudi odustaju, s vremenom. Odustajem i sama. Prvo druženja. Zatim razgovori. Na kraju ništa neće ostati. NIkom se neću moći vratiti, ako se kad poželim vratiti, tako slomljena i iscrpljena. Ostat će jedan beskonačni vrtlog tame, sve će zvijezde biti zauvijek izgubljene.

10.02.2017.

...

Svijeće.
Obične, bijele svijeće.
Svijeće koje mirišu na vanilu.
Svijeće za groblje.

Šta im je zajedničko? Svrha.

Svijeće dogorijevaju.
I obične, bijele svijeće.
I svijeće koje mirišu na vanilu.
I svijeće za groblje.
Traju i traju i nestanu.

Kakva alegorija!

Svijeće. Sve je rečeno.

Traje, traje i nestane.
I kad je dobro.
I kad je loše.
Nestane poput svijeće.

(Kako je strašno biti svijeća koja se bliži svom kraju.
Još trenutak, možda dva... i dogorjela je.)

30.01.2017.

...


Gde je moja pegava
dugo me izbegava
nije mi se javila nikad više...

Magjia je prestala
negde mi nestala
kao leptiri pre kiše...

02.01.2017.

...

"Šta sam uradio,
kakva tužna humoreska,
gradio ispod gradova od peska,
dubok bezdan bez dna..."

Eto, tako. Prva novogodišnja istina. Jebem ti novu godinu koja otvara stare rane od samog početka. I znala sam, ma, znala sam ja to... a nisam htjela znati. I vidjeti. I razumjeti. I prihvatiti. Nisam htjela, jer je teško. Odbačena. Odbačena. Oni će uvijek imati jedno drugo. Čak i kad se mrze najviše na svijetu. A ja, šta ću ja imati? Zašto sam, dovraga, mislila da imam njih? Nemam. Možda sam nekad imala privid bliskosti sa njima, jedinstva, povezanosti. Ne postoji. Oni će uvijek imati jedno drugo. A ja... ja ću živjeti sa tim. Odbačena. Odbačena.

Dovraga, nedostaju mi dani kada je dolazio meni, povjeravao mi svoje sitne tajne, razgovarao satima sa mnom... nedostaju mi dani prividne bliskosti. Kao da i tada nije bila nadjačana nečim što njih dvoje dijele. Nedostaje mi. A nikada, nikada nije pripadao meni. Još otkad smo ga obje upoznale jedne davne jeseni, još tada je pripadao njoj, a ne meni. Moje malo čupavo... Naučio je naša imena nekako istovremeno, još uvijek suviše mali da bi znao dijeliti, razdvajati.... Odrastao uz obje, volio nas obje... gdje su se razdvojile staze? Kada je shvatio ono što sam ja već znala (a nisam htjela znati)?

Nedostaje mi da opet bude moj više nego njen... a ipak znam, duboko u sebi znam, nikad ga ja voljeti neću kao ona. Meni samo nedostaje... i malo, samo malo sam ljubomorna... Nedostaje mi. A izgubljen je zauvijek, vratio se tamo gdje otpočetka i pripada. A ja... ja sam ostala odbačena. I nude mi oboje ljubav, nude mi oboje pažnju, nude mi oboje sebe... ali to obično nije dovoljno. Ja bih više, ja bih sve ono što sam i sama trebala imati.

Hvala ti, 2017., dobro si počela...

28.12.2016.

...

"Nema svrhe pokušavati da se oslobodite sopstvene usamljenosti! Morate je se držati čitavog života! Samo ponekad, ponekad, ta praznina će biti ispunjena. Ponekad! Ali morate da čekate na to ponekad. Da prihvatite sopstvenu usamljenost i držite je se, cijelog života. I da onda prihvatite to ponekad, u kome je praznina ispunjena, kad bude došlo. A ono mora da dođe, samo, ne možete ga prisiliti."

Ljubavnik lady Chatterley


Stariji postovi

Tražeći tebe među zvijezdama.