Ja ću te čekati.. sjeti se obećanja.

26.09.2016.

...

O tuđoj sreći i tuđim pohvalama i tuđem ponosu i tuđim čestitkama i tuđim poklonima i tuđoj ljubavi... neki drugi put. Naposlijetku će one lijepe stvari ostati trajno pohranjene u sehari sjećanja. Ali večeras, na kraju velikog dana, pogled iz ogledala uzvraća mi djevojka suznih očiju i razmazane maskare. Dovraga, eto. Mrzim velike datume i velike događaje.

Divna čestitka meni od mene!

23.09.2016.

...

Trebaš mi, najdraže moje,
taj dan uz mene,
da mi popraviš šminku u zadnji minut
i poneseš zaboravljeni rokovnik sa bilješkama
i zagrliš me za sreću prije izlaganja
i sjediš u prvom redu kao najveća podrška
i preduhitriš sve druge pri čestitanju
i pokloniš mi naljepši buket cvijeća na svijetu
i odvedeš me u park da napravimo zajedničku fotografiju
i pojedeš pola mog kolača jer si ti kao na dijeti
i držiš me za ruku ispod stola tokom dosadne večere
i natjeraš me da plešem u kafani polupijana

i budeš posljednja osoba koja će mi čestitati
u pola noći u našoj zajedničkoj sobi
po ko zna koji put tog dana
jednako oduševljena činjenicom
da imaš sestru magistricu.

Trebaš mi, izgubljeno moje.

Trebaš mi i nikad neće tuđe prisustvo
učiniti manje bolnim tvoje odsustvo.

19.09.2016.

...

- Predosjećaji? Predosjećaji... Vizije te koje imaš... O bolu su, patnji...
- ... smrti.
- O tebi govore... ili o nekome koga poznaješ ti?
- O nekome...
- Blizak taj ti je?
- Jeste.
- Pažljiv moraš biti kada budućnost osjećaš, Anakine. Strah od gubitka, staza ka mračnoj strani je.
- Neću dozvoliti da se ove vizije ostvare, učitelju Yoda.
- Smrt prirodan dio života je. Raduj se onima oko tebe koji u Silu pretvaraju se. Žaliti ih nemoj. Neka ne nedostaju ti. Vezivanje ljubomoru stvara. Sjena pohlepe to je.
- Šta treba da uradim, učitelju Yoda?
- Nauči sebe da ostaviš sve ono... čijeg gubitka plašiš se.

13.09.2016.

...

Znam, tamo negdje žive ljudi koji se raduju praznicima.
Znam, tamo negdje žive sretne porodice. Tamo negdje.

-

Nedostajao mi je moj dedo. Ne sjećam ga se često, o ne,
naučena sam ja na zaboravljanje.
Samo, eto, praznik.
I kurban.
I ta bašta.
Dado, kao da ga čujem da me zove.
A neću da ga čujem, neću.

-

Niko mi više nije nedostajao. Nije.

-

Najdraže moje...
Ti nedostaješ uvijek.
Nedostaješ u svemu što radim.
Nedostaješ u svemu što se dešava.
Nedostaješ u svemu što postoji.
Nedostaješ u mojoj sobi,
u cijeloj našoj kući,
u mom školskom razredu,
u sali gdje se održava matursko veče,
u kabinetu gdje upisujem svoju prvu desetku u index,
u autubusu prema primorju,
u čekaonici kod doktora,
u knjižari,
u biblioteci,
u kinu,
u trgovini....
Nedostaješ, najdraže moje.

Da si juče bila tu, sve je moglo biti drugačije.
Da si oduvijek tu, sve bi bilo drugačije.
Ne bih dan provela uz tuđe dvije porodice,
čekajući prikladan trenutak da pobjegnem...
da pobjegnem u svoju samoću,
da glasno zajecam u praznoj kući.

-

Niko mi više nije nedostajao. Kako živi ljudi da mi nedostaju?

-

Niko mi više nije nedostajao
osim što me nedostajanje slomilo.

10.09.2016.

...


Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu,
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni...

30.08.2016.

...

I tek onda
kad shvatiš
da ne osjećaš
ljubomoru
odbačenost
tugu
bijes
razočarenje
čežnju
ogorčenost
usamljenost
ljutnju
želju
zavist
zbog odluka
koje su te tu dovele
uprkos svemu što ti kažu
i bez obzira na položene žrtve
znaš da si na pravom životnom putu.

13.08.2016.

Znam da mrziš rastanke.

Cijeli njen život može se svesti na rastanke. Drugi su dolazili i odlazili; ona je uvijek čekala. Ispraćala sa bokalom vode, po starom običaju. Život joj je namijenio ulogu one koja čeka, uvijek čeka tuđe povratke, uvijek strepi od tuđih odlazaka. Njene umorne oči isplakale su rijeke suza, ali još nisu presušile. Njene staračke ruke drhtale su nebrojeno puta pri posljednjem zagrljaju, ali još nisu klonule. Njena je uloga da čeka, uvijek i iznova dočekuje sa suzama, ispraća sa suzama. Nema kuda pobjeći... njeno je da bude sigurno utočište kojem se svi vraćaju.

-

Osjećam njenu tugu, njenu čežnju, njenu bol. I plašim se za sebe.

-

Do pete godine života, već sam izgubila previše i preživjela previše. Nijedno dijete ne zaslužuje tako burno djetinstvo. A rastanci su se nastavili... uvijek i iznova. Trebalo je postati lakše sa godinama, trebala sam naučiti. Nije postalo lakše, dovraga, nije. Samo sam naučila svoje lekcije... ili barem mislila da jesam. Velika ljubav za sobom nužno povlači veliku bol. Uvijek. Bez izuzetka. Naučila sam voljeti umjereno, pružati sebe umjereno. Uvijek. Bez izuzetka. Još sam samo roditelje voljela neograničeno, ali oni to ne znaju, nikad i neće znati. Umjerena ljubav - kako bi se izbjegla bezgranična bol. Jednostavan recept, zbilja jeste.

-

Ne želim preuzeti njenu ulogu, ne mogu. Ona je rođena u nekom drugom vremenu, ona je snažnija nego ja ikad mogu biti. Meni je već dosta rastanaka... previše. Gledati je kako plače, kako jeca, kako drhti jer drugi odlaze... ja ne mogu. Za razliku od mene, ona je odrasla u mirnom okruženju, do svoje četrdesete godine, živjela je okružena najbližim, zaštićena njihovom blizinom. A ja? Ja sam jedva prohodala kada su mi otrgnuli sve drago, voljeno, blisko, ja sam se naučila na rastanke sa najbližim prije nego sam naučila napisati svoje ime. I ja više ne mogu. I sama pomisao da ću morati više nego sada... oh, ne.

-

Gledam njenu bol, bol sestre koja ostaje i uvijek ispraća... čini mi se da joj ruka svaki put drhti sve snažnije, da su suze sve krupnije. Ona ne može pobjeći od svoje sudbine. Mogu li ja od svoje? Mogu li preživjeti? Uvijek i iznova? Do kraja života?

09.08.2016.

...

U
noći
ovoj
što
bih
ti
drugo
rekla
sem
da
mi
vječno
nedostaješ?

25.07.2016.

...

Nema sna. I nema mira. Samo loš predosjećaj... koji traje i traje.

Dođe mi da vrisnem: neka se desi, ako mora, neka se već jednom desi!
Ipak kažem: odgodi, Bože, šta god bilo, samo odgodi, znamo oboje da sam slaba.

Slaba... eto, i to priznajem. Slaba i umorna.

-

Nedostaje mi djevojčica kakvom sam nekoć bila.
Nije dugo trajalo, nepune tri godine. I cijeli moj svijet otišao je dovraga.
Tri bezbrižne godine... i već sada više dvije decenije da ih otplaćujem.

-

Noćas sam pomislila da je dobro što je nemam, da je tako lakše.
O, Bože, kad bih mogla, svoj bih život položila da njen spasim. I juče i danas i sutra.
Jedino biće na cijelom svijetu za koje bih život svoj dala... a ne mogu.

I pomislila sam kako je dobro što je nemam... jer bi me ubila briga za nju.

-

Nikad mi ne pričaju o našem odnosu. Ne govore koliko sam je voljela.
Jesam! Morala sam je voljeti! Samo ju je valjda bilo previše bolno izgubiti.
Ne pričaju mi, ali ja znam... znam da je bila moje sve još tada.

-

Vjerovatno nikad ne bi bila obična djevojčica, obilježena je rođenjem.
Uvijek bi bila krhka, nježna, osjetljiva... tjerala bi me da strepim nad njom.

Nekad sam živjela u nadi da je tamo negdje, da ću je jednog dana naći.
Bila sam spremna na to da bude bolesna, bespomoćna... i da me treba.
Život bih joj poklonila, a kako tek ne bih svoju brigu i pažnju...

Samo što bi me to ubilo. Ubila bi me briga za nju, tako nemoćnu.

-

Dobro je što je nemam... jer ne bih preživjela da brinem zbog nje.

-

Strepim nad drugima... i više nego što trebam. Strepim i čekam da dođe zlo.
I ponekad, samo ponekad, poželim otići prije nego se to desi.
Duboko pod zemljom, tvoja stvarnost samo je tama, opor miris zemlje i crvi.
Nema porodice. Nema ljubavi. Nema strepnje. Nema boli. Ništavilo.

20.07.2016.

...

Ostavila sam svjetlo... očekujući drago biće da dođe.

U noći punog mjeseca
(kakva divna igra mjeseca i oblaka na nebu iznad mog grada!)
svjetlo je gorjelo.

Dugo je svjetlo gorjelo u iščekivanju.
Dugo sam stajala pored vrata, gledala u nebo, gledala u stepenice i čekala.
Dugo sam lomila... i prelomila.

(Rekoh li kako je teško izabrati sebe?)

Drhtavom rukom, svjetlo je ugašeno. Zauvijek, rekoh.
Nije to zato što drago biće nije došlo do tog trenutka.
Već zato što boli čekanje kada ne znaš da li će neko koga čekaš doći.
(Samo što nekad ipak moraš znati. Neke su niti tanke, ali neraskidive.)

Shvatih da nisam dovoljno dugo čekala.

Drago biće je došlo, donoseći sa sobom vedrinu koju i ne sluti.
Tama koja je prijetila obuzeti me, duboko se povukla. Uplašila se tuđe vedrine.

(Hvala ti.)

20.07.2016.

Bez svjetla. Ikad više.

19.07.2016.

...















...
...
...
...
...
...
...
...
...
...

Zašto je tako teško izabrati sebe?

14.07.2016.

Kad je srpski snajperist...

Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici
ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi - kako god hoće.

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa
na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
a drugi - kako god hoće
Sve se kotrlja po starome
čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,
bez boga, ne umijem ti to, bojim se, objasniti.

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama
nego kad vukljač cekere. Jeste, dobro sam rekla
Bez boga, nekako lakše se pješači
kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne

Prazne i zato teške

Marko Vešović

12.07.2016.

...

Kad obuzme strah... čisti strah...

...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...

I kad znaš da sve mora biti dobro... jer nema druge opcije.

08.07.2016.

...

Nedostaje mi prijatelj kojeg sam u njemu imala... ponekad.

Bila sam djevojčica.
Petnaestogodišnjakinja koja je polaskom u srednju školu gradila nova prijateljstva.
Glupa klinka koja nije znala presjeći na početku već se zaljubila.
U njega, najboljeg prijatelja kojeg sam ikad imala.

I godinama mi je bio prijatelj.
Neko sa kim sam dijelila svoj život.
Neko ko je sa mnom dijelio svoj život.

Bili smo prijatelji... uprkos svemu.
Uprkos njegovoj vezi koja je trajala i trajala i postajala sve čvršća.
Uprkos mojim vezama, neozbiljnim, kratkotrajnim, neuspjelim.
Uprkos svemu... pa i mojim glupim emocijama.

Bili smo prijatelji i to smo odjednom prestali biti. Tek tako.
Naši su životi otišli različitim putevima... došli su novi ljudi.

Još uvijek ga jedan dio mene voli. Onako, prijateljski. Čisto prijateljski.
Voli ga onako kako se vole ljudi kojima smo dali sve i izgubili ih.
A nikad nismo preboljeli.
Izgubiti i preboljeti nisu sinonimi. Nisu čak ni nužno uzročno-posljedične radnje.
Ja sam ga izgubila... Ili smo izgubili jedno drugo.
Ali ga još volim... ponekad. Volim prijatelja kojeg sam u njemu imala.

I nedostaje mi da pričamo...
o izbjegličkoj krizi
o Trumpu kao potencijalnom predsjedniku SAD-a
o cijenama nafte
o rezultatima popisa stanovništva

Postoje te neke teme... Kada ja samo zamislim šta bi on rekao.
I kao da ga mogu čuti kako govori, kako me ubjeđuje, kako se raspravlja.
Vjerovatno to i radi... sa nekim drugim ljudima, sa novim prijateljima.
Ja izbjegavam... još uvijek postoje naše teme.

Bio mi je prijatelj. I odjednom više nije.
Ali... kada neko ode... ili kada sami odemo od nekoga...
Nismo time presjekli sve veze. Sjećanja ostaju.

Našla sam neki dokument na računaru...
Glupost koju je on ispisao u drugom razredu srednje škole.
Djetinjasto... tražio je smjenu tadašnje predsjednice odjeljenske zajednice.
(Zar je postojalo vrijeme kada smo se time bavili i zamarali?!)
I već sam pošla javiti se... Eto, tako. Da vidim šta ima kod njega u životu.
Onako kako se prijatelji javljaju jedni drugima... čak i kada se više ne druže kao prije.
Sa nama nije moglo tako. Mi smo bili ona vrsta prijatelja koja ide na sve ili ništa.
Bili smo na nivou apsolutnog dijeljenja.
Znala sam njegove najdublje misli. Kupovala sam mu poklon za djevojku.
Znao je mene... a mene ne zna mnogo ljudi.
Bili smo nekad sve... i postali ništa.
I većinu vremena je to u redu. Čak se i ne sjećam.

Ali dođu tako trenuci kada mi nedostaje moj stari prijatelj.

27.06.2016.

...

Vrištati.

Vrištati.

Vrištati.

Vrištati.

Vrištati.

Ja moram vrištati. Ne mogu drugačije.

Dovoljno je tako malo da nam neko u jednom trenutku preokrene život.
I da sve što je bilo čvrsto i trajno i sigurno, ispostavi se kao laž... možda ne baš laž.
Ali nešto što ipak nije tako čvrsto i trajno i sigurno. Jer traži bolje, traži više.
Ja sam htjela više... ali barem sam bila otvorena po tom pitanju.
A onda sam se samo našla pred zidom jer nisam jedina koja želi više.
I nisam bila upozorena na to. Nikad. Niti jednom jedinom riječju.
I onda ja trebam prihvatiti?! Tako lako prihvatiti?!
Sve se srušilo.
Kula od karata. Srušila se, ali su karte ostale razbacane.
Naučiti živjeti sa tim izgleda tako teško...

Moram vrištati da ne bih umrla iznutra. Da me ovo ne bi ubilo.

26.06.2016.

...

Stvari su otišle u pogrešnom smjeru. Odavno nisam bila sigurnija u nešto. Nema čak ni najmanje sumnje da griješim... nema nade da griješim. Trebala je to biti dobra stvar, znate, ljudi se ponovo okupe na istom mjestu, iznova se pruži ruka prijateljstva. I svi su sretni i zadovoljni, ushićeni novom mogućnošću koja se pruža pred njima. Samo ja mislim da su stvari otišle u pogrešnom smjeru. Ne znam to čak ni objasniti na najbolji način. (Previše osjećanja? Premalo osjećanja?) Ne znam objasniti, ali znam da sam savršeno sigurna da je ovo početak kraja... a ja na kraj nisam spremna.

Kao jedino rješenje, nametnulo se povlačenje. Šuti. Klimni glavom. Nasmiješi se. Prihvati. Povuci se. Plači u svojoj sobi. Život ide dalje. Stvari se dešavaju... čak i kada ti to ne želiš i na način na koji to ne želiš. Stvari se dešavaju. Na kormilu ovog broda ne stojim ja... ali neću stajati ni na pramcu i posmatrati propast.

Sve će otići dovraga.
Sve će otići dovraga.
Sve će otići dovraga.

Sve je već otišlo dovraga. Bila sam tu i nisam zaustavila. Nisam mogla. Nisam zaustavila ovaj brod na putu ka njegovoj propasti. Nisam mogla... Ali me barem niko ne može kriviti na kraju. Na kraju... Kada nešto započinje, ili barem nastavlja tamo gdje je nekoć počelo, ne razmišlja se o svršetku. Razmišlja se o lijepim trenucima koji će se provesti zajedno, o novim uspomenama koje će se stvoriti zajedno. Ja razmišljam o tome kako će završiti i koliko će trebati da rane ovaj put zarastu. Ne govori li to dovoljno?

Vrištati. Vrištati. Vrištati. V R I Š T A T I ...  Ne. Šutnja. Osmijeh. Prihvatanje.
I idemo dalje. Život je lijep. (Život je sranje - ali je ipak tvoj i živi ga!)

12.06.2016.

...

Lako, lako je pronaći riječi kada te nešto konkretno zaboli.
Nekad izgovoriš. Nekad prećutiš.
Ali tvoja bol ima svoje ime.
Traje... i prestane.

Kada boli praznina, kako je nazvati?

Boli sve. I boli ništa.
Bole drugi... boli ljubomora.
Boli i ne prestaje.

...

Imala sam četiri prilike u životu, četiri moguće zamjene. Tri slova a i jedno slovo e. Svesti četiri osobe, četiri iznimno važne osobe u mom životu na četiri slova. Eto, tako.

Prva A uvijek će biti najbliža, ona sa kojom sam najviše prošla, ona sa kojom najviše dijelim, ona sa kojom sam odrasla... i ona koja nikad neće biti prava. Previše različite, previše zatvorene u naša dva svijeta, nikad se nismo tako vezale.

Druga A uvijek će biti najbolniija, ona koju volim i mrzim, trebam i izbjegavam. Samo dva mjeseca... premalo da zauvijek ne povezujem, da u njoj ne vidim moju prazninu. Boli čak i kad je daleko. Da je bliže, ubila bi me svojim postojanjem.

Treća A uvijek će biti najdraža, ona sa kojom se razumijem uprkos velikoj razlici u godinama. I kada bih htjela, sa njom bi bilo najlakše, ona je meni slična, sa njom bi moglo uspjeti. Moja treća A najviše se može približiti tome.

Jedino E uvijek će biti jedini on među njima, jedini sa kojim sam pokušala, dala mu sve. I dok je bio mlađi, bio je moj na neki način, mnogo više moj nego ičiji. I onda je odrastao i shvatio da on zapravo ima jednu koja će mu biti bliža uvijek i po svemu, jer, krv nije voda.

E me slomio. Voljela sam ga i volim ga više nego moje tri A zajedno. Nad njim sam strepila od dana kada se rodio, brinula o njemu, hranila ga, igrala se sa njim, čuvala ga, pričala mu priče, vodila ga u šetnje, kupovala mu poklone, slušala ga dok mi povjerava svoje sitne tajne. Ali, E će uvijek imati nju kojoj više pripada nego meni. E je razlog zašto najmlađa A nikada nije dobila pravu priliku, zašto nikada nisam pokušala izgraditi sa njom ono što mi je trebalo, ono što je i njoj vjerovatno trebalo.

Sa E je bilo najlakše pokušati i zato što je on bio dječak... i nisam ga mogla poistovjetiti sa tobom, najdraže moje. Nisam mogla u njemu tražiti i vidjeti tebe... Prva A je godinama spavala sa mnom u istoj sobi i ja nisam mogla da se ne zapitam kako bi bilo da si to ti, milo moje, da slušam tvoj glas dok razgovaramo o školi, dečkima, prijateljicama. Druga A je na tako mnogo načina sve ono što ti nisi i svaki put kada vidim nju, kao da vidim tebe i sve što si ti mogla biti. Treća A je najmlađa, ona kojoj sam mogla biti starija... starija znaš-već-šta. A nisam mogla. Nisam, jer sam to mogla biti samo tebi i trebala sam biti samo tebi i jesam samo tebi. Ja jesam tvoja znaš-već-šta iako tebe nema.

...

Kažu, kad sam te izgubila, samo sam prestala pričati o tebi.
Povukla sam se u svoj svijet šutnje.
I ta šutnja traje godinama...

...

Najdraže moje... Sunce se odavno utopilo u valima tuge.

04.06.2016.

...

Kaže mi:
Nigdje nisi prava ti, niko te ne upoznaje takvu... u cjelini.

Kaže mi:
Svi dobivaju dijelove tvoje ličnosti... a gdje si prava ti?

...

(Ne pitam, a htjela bih:
Gdje da potražim izgubljenu sebe?)

...

Plašim se... kao da gubim razum. Sve mi se miješa...

Riječi koje ispisujem na različitim mjestima
u razgovorima sa različitim ljudima
postaju jedno.

I ja znam da ti ljudi nisu ista bića... ali kao da jesu.
(Možda i jesu? Neka kažu, da ne mislim da sam luda.
 Ili neka ćute. Neka me ostave u mojoj prividnoj anonimnosti i sigurnosti.)

Ne mogu... ne mogu i dalje držati sve te svjetove odvojene jedne od drugih.
Svjetove zauvijek nespojive!
Kako bih voljela da moje biće nije ovako slojevito!

Plašim se da će me prozrijeti... prepoznati moje pretvaranje.
(Nije to zbilja pretvaranje, ipak! Ja ne lažem, samo prikrivam istinu.)
Tamo... i tamo... i tamo... i ovdje... prepoznaju li me?
Zapravo, ne. Nikome nisam toliko važna da me traži tamo... i tamo... i tamo... i ovdje.
A kada i bi... Ko bi mene prepoznao u svemu tome?
Nema nikoga ko zna cijelu mene... I nikoga ko bi želio sastaviti sve kockice.

Ljudi koji me poznaju i vole i trpe ne zaslužuju znati tamnu stranu moje ličnosti.
Neka misle da je najtamnije što od mene mogu dobiti nervoza i svađa.
O, neka ne saznaju za ovo... i ono... još gore.

A ja ću nastaviti... sa strahom.

...

Nema prave mene, znate? Nema je.
Ja sam ovdje... ova tamna, nesretna duša... (Jesam li baš toliko nesretna?!)
I tamo... (Stvarnost.)
I tamo... (Najbliže osobe.)
I tamo... (Ne želite znati!)

Sve sam ja. Čudna, neuhvatljiva. Nemoguća.

...

Trebala sam dosad naučiti živjeti dvostrukim životom?
Samo dok niko ne povezuje... Želim očuvati svoj privid sigurnosti!

03.06.2016.

...

Ruže...

Ruže me čine ubojicom.  Višestrukom ubojicom.
Ruže. Jebene ruže.

Učili me da ne trgam behar sa grane.
Učili me da ne gazim travu.
Učili me da ne kradem tuđe voće.

A onda sam ja postala ubojica ruža.

...

Na mom prozoru velika prozirna vaza sa ružama.
Osam ruža otrgnutih sa grane... ubijenih.

...

Ruže bez trnja... naučila sam ja svoje lekcije.

...

Želim ih. Kradem ih. Ubijam ih.
Ubija ih moja sebičnost.
Moja želja da ih držim uz sebe.
Moja nemogućnost da se obuzdam.

Kradem ih i ubijam i donosim u svoju sobu.
I onda ostavljam na prozoru.

...

Granice naše bliskosti određujem sama.
Ili bih tako htjela vjerovati.

(Znam, znam... Svi smo mi marionete.)

...

Jesu li ruže bez trnja i dalje prave ruže?

...

Volim ih gledati na prozoru.
Volim znati da su blizu, da ih mogu dodirnuti.

Ne činim to. Samo ih gledam.

...

Ruže će uvenuti...
Latica za laticom, polako će nestajati...
A ja ih i dalje neću dodirnuti.

Jer se plašim. Jer ne želim.

Jer će me zarobiti... a ja nisam spremna da budem zarobljena.

...

Volim ruže... i upravo ih moja ljubav ubija.

29.05.2016.

...

Utočište.

Trebale su to biti majčine ruke koje zagrle i obrišu suze i obrišu krv sa koljena i poljube kosu i stežu u zagrljaju dok bol ne prestane.

Trebale su to biti očeve ruke koje podignu u vis i okreću u krug i čine da dodiruješ nebo i da se smiješ i smiješ i smiješ.

Trebale su to biti sestrine ruke ispletene sa tvojim dok  zajedno ležite u krevetu i ispod prekrivača šapućete o tajnama koje samo vas dvije znate.

Utočište. Nema ga. Nema ga. Nema ga.

Utočište je ovaj blog. Godinama... gotovo osam godina. Najmanje je na njemu lijepih stvari... kao da se nikad nisu desile. A jesu. I dijelila sam ih sa ljudima koje volim i nije bilo potrebe da ovdje zapisujem. Zato one teške ne dijelim ni sa kim. Nema utočišta. Nema sigurnih ruku. Samo bijeli ekran i crna slova što niču svakim pomicanjem mojih prstiju duž tastature.

Nema utočišta. Samo dva stranca sa kojima dijelim kuću i koje volim i koji me ne poznaju. Samo odsustvo u prisustvu koje boli i boli i boli.

Nema utočišta. Samo prijatelji koji imaju svoje živote. I zajedno izlazimo i šetamo i pijemo Somerby i jedemo Chipas piletinu i dvije kugle domaće vanilije iz Egipta i opet šetamo i tipkamo na viberu i pijemo kafu i tipkamo na facebooku i idemo u shopping i opet tipkamo i opet šetamo i opet jedemo i opet tipkamo i opet pijemo... I opet nema nikoga. I vrištala bih jer sada treba neko. Treba jer dođu teški dani. Teška noć. I suze. I praznina. I utočišta nema. I nema.

Sutra će biti dobro. Sutra ću se nasmijati svojoj večerašnjoj slabosti i dokazati sebi da ja mogu sama. Sutra, kad sve prođe, kad sama prođem kroz sve i ipak se probudim nasmijana... Ja mogu sama. Ali je nekad tako teško biti sama.

Gdje se izgubilo moje utočište?

10.05.2016.

...

Nakupilo
se
u
meni
previše
svega
ničega.

Previše
praznine.

10.03.2016.

...

Djevojčice moja najdraža...

Riječi... riječi nisu dovoljne.

Riječi nema. Tišina. Tuga. Tama.

Sve što je moglo biti. I sve što nije.

Snovi... I stvarnost. Ljubav... I gubitak.

"Neću misliti na te, ne budi to što drijema." Neću. Eto. Iz inata. Iz čežnje. Iz ljubavi.
Neću. Ili ne mogu?

Nisam ni pomislila... otići... tamo. Valjda se još nisam naučila da si mi blizu.
Odjednom si tako blizu. A ja se nisam sjetila... Ili nisam htjela.
Nisi ti... tamo. Ti si negdje drugdje.

U svjetlu umjesto u tami. Najsjajnija zvijezda na nebu. Duga iznad grada.
Ti si svaka leptirica šarenih krila... Ti si riba što pliva u čistoj rijeci.
Ti si šum talasa u suton... Ti si ptica u letu...

Ti si sve lijepo, čisto, nježno, veselo... samo nisi... tamo.

Ne u tami. Ne u tišini. Ne!

Želiš li... parče čežnje? Evo, odsjekla sam. Meni najveći dio.
Tebi samo malo. Da okusiš.
Da podijelimo nešto zajedničko.

11.02.2016.

...

Sarajevo, februar... A ja posmatram nebo i osjećam se kao da sam na moru. Divni, ružičasti oblaci govore kako se negdje iza mojih leđa budi sunce. Gotovo da mogu osjetiti miris mora i čuti talase kako zapljuskuju obalu i galebove u niskom letu... Nedostaje mi more sa njegovom beskrajnošću, njegovom neizrecivošću... Nedostaje mi sveprožimajući osjećaj pripadnosti svijetu dok ga posmatram... I Sarajevo, lijepo moje Sarajevo koje uspijeva u hladno februarsko jutro dočarati buđenje na moru... Ponekad, ponekad vrijedi ostati budna cijelu noć samo da bi posmatrala buđenje novog dana.

28.01.2016.

...

"Prigrlih našu Dolores i ljubim joj plave loknice. Jednom rukom držim uzde, a drugom dete prigrljeno uz grudi. Prolazimo kroz raštrkano naselje. Lepo je. Svo u zelenilu i rodu. Ne diramo ništa. Ne sme se. To je naš zakon, a i kažnjivo je ako se prekrši. Samo ako nam dobrovoljno narod nešto da, može se uzeti. Sami nikako. Dešavalo mi se da noću idem kroz šljivik, da me šljive po licu udaraju, naročito kad idem konjem, a da nijednu ne uberem. Iako je noć, pa niko ne bi video, iako se prazan stomak grči.

Na konju, sa detetom, lagano pratim kolonu. Malo sam odsutna i nešto zamišljena. Trže me iznenadno i razdragano cikanje moje devojčice. Pružilo dete ručice uvis prema trešnji punoj zrelog ploda. Steže i opušta šake i sva treperi od radosti. Na licu osmeh i pokreti usnama koji pokazuju želju za hranom. Nikad nije videlo trešnju ni na slici. Niti ma kakav plod crven ili sličan trešnji. Rođena je početkom novembra, raspla u planinama i snegu. Pitominu je jedino videla u aprilu, kada sam stigla u Nikšićku župu u Šipačno. Nikakvih voćki još nije bilo. Sad joj je osam meseci. Otkud tako snažna želja za ovim crvenim plodom? Otkud zna da je to zrelo, da je to nešto prijatno i lepo? Instinkt. Da li je moguć takav prirodan nagon? I dok tako razmišljam, hvatam joj ručice, ljubim ih i savijam prema grudima, a glavicu zaklanjam da ne gleda trešnje. Da je na taj način moje srce poželjela - dala bih joj ga. A trešnje? Nisu naše. Ne smemo ih dirati, dok neko ne ponudi. A niko ih nije ponudio. Zavaravam je, skrećem joj pažnju na druge stvari i požurujem konja, da pobegnem od crvenih trešnji.

Prošlo je preko trideset godina, a još nisam pobegla od crvenih trešanja. Svake godine, kad vidim prve vezice crvenih trešanja na tezgama, na pijaci - pobegnem. I tako svake godine. Bežim, ali pobeći ne mogu."

Tebi, moja Dolores


Kada plačeš u pola četiri ujutro, moraš imati razlog. Razlog... Dolores, djevojčica rođena u novembru 1941., djevojčica umrla u martu 1943. godine. Dolores je bila samo jedna u nizu žrtava bezumlja koje je svijet zahvatilo tridesetih i četrdesetih godina XX stoljeća. Nisu je ubili njihovi meci, ali su fašisti krivi za smrt jedne Dolores..Da je svijet išta naučio, zaustavilo bi se na Dolores. Sudbina djevojčice koja nikad neće odrasti trebala je biti dovoljna da zaustavi sve ratove svijeta... A ratovi su se nastavili... Diljem svijeta... Čak i na istom onom tlu gdje je Dolores živjela svoj kratki život. I oteli su djetinstvo nekoj drugoj djeci...

17.01.2016.

Sramimo se.

Često, često se sramim nas. Mene, tebe, nas. Ljudi. Najvećih zvijeri na planeti.

Dječak je uzeo očevu pušku i oduzeo si život.
Dječak je skočio sa osmog sprata zgrade i oduzeo si život.

Jedan dječak je živio u Srbiji. Drugi dječak je živio u Bosni. Obojica su imali majke. Obojica su imali očeve. Obojica su imali život pred sobom. Obojica su otišli u smrt.

Jedan dječak je posudio očev automobil bez njegova znanja i oštetio ga u saobraćajnoj nesreći. Tačka. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, kako biste reagovali u takvoj situaciji? Potapšali biste svoje dijete po ramenu i čestitali mu na takvoj nesmotrenosti? Sumnjam. Vjerovatno biste povisili ton, odredili mu kaznu, neki od vas bi ga možda i udarili. I vjerovali biste da je dijete iz toga izvuklo pouku i da u budućnosti neće činiti takve greške. Ali, zamislite sada: dječak se ubio zbog toga. Nije dočekao očevu pridiku. Nije se usudio doći i priznati što je uradio. Otišao je putem za koji je vjerovao da je jedino rješenje. Treba li osuditi oca tog dječaka koji ga je, možda, par dana prije kaznio jer je kasno došao kući? Treba li osuditi oca jer je, možda, prijetio dječaku da ne smije uzeti automobil i da će biti u problemu ako to uradi? Ne, naravno da ne... Djeca odrastaju i pritom čine greške. I koliko god vi, brižni i hvalevrijedni roditelji, nastojali biti pedagozi u njihovu odgoju, nećete uvijek sve riješiti razgovorom bez podizanja tona ili bez kazni za dijete. Trebate li, svaki put kada ga kaznite, razmišljati o tome da bi vaše dijete moglo posuditi vaše oružje iz ormara i oduzeti si život? Ili prosto vjerujete da svaka kazna, svaki prijekor uče vaše dijete pravim životnim vrijednostima i vode ga pravim životnim stazama?

Vratimo se sada na drugi primjer....

Jedan dječak je zlostavljan u školi, roditelji su ga upisali u drugu školu, odveli psihijatru. Tačka. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, što biste vi učinili drugačije? Vama se nikad nije desilo da vam dijete dođe neraspoloženo iz škole? Da muziku pojača na najjače i začepi uši rukama? Da se trgne na svaki vaš blagi dodir i da izbjegava kontakt očima? Da ujutro izmišlja mučninu ili bolove u stomaku ili neki deseti razlog za izostanak iz škole? Da vam čak kaže kako ga ismijava neko iz razreda jer ima Samsung S3 umjesto iPhone 6? Nadam se, zbilja se nadam da vaše dijete i da nijedno dijete ne proživljava takvo što. Nažalost, i ja sam ne tako davno bila dijete. Znam kako škola može biti divno mjesto puno topline i mjesto gdje se stiču prijatelji. Znam i da može biti mjesto verbalnog ponižavanja i fizičkog zlostavljanja, Dakle, pretpostavimo da jeste doživjeli neku od ovih situacija sa vašim djetetom. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, što ste učinili? Što biste, zaboga, učinili drugačije?

Osudili ste majku. M A J K U. Ženu koja je nosila dijete devet mjeseci, rodila ga, odgajala, kupovala mu igračke, pravila omiljeno jelo, vodila u tržni centar u kupovinu. I zatekla ga mrtvog na pločniku ispred zgrade. Osudili ste je.

Naravno, niste to odmah učinili. Ne, niste. U početku ste bili puni suosjećanja. A onda ste saznali da je ona razvedena od dječakovog oca. Usudila se razvesti! Istovremeno ste saznali da se ponovo udala i to za nekog ko nije iste nacionalne pripadnosti. Usudila se i to učiniti! Saznali ste da ima karijeru. Da ima prijatelje. Da ima život. I što je najgore, usudila se PROGOVORITI. Da je u miru i tišini oplakivala svoje dijete, još bi imala punu podršku cijelog našeg društva. Tako i treba, neka sjedi i plače dok i sama ne umre. Ali ne, ova majka govori. Optužuje. (Ali ne i osuđuje!) Traži pravdu. Traži istinu. I zato nam ne valja.

Naše licemjerno društvo osuđuje majku koja ne plače dok govori o svom mrtvom djetetu. I u potpunosti podržava oca koji javno optužuje majku da je kriva za smrt tog djeteta. Ali, on je zaplakao, sentimentalno donio dječakove cipele iz djetinstva i... Budimo iskreni, on je muškarac. Naravno, on je i otac. I niko se ne može usuditi mjeriti čija je bol veća, očeva ili majčina. U ovom slučaju, namjerno previdimo očuha. On je tuđa krv, kako bi on mogao voljeti dijete? On je razorio taj brak, kako bi on mogao voljeti dijete? On je samo živio sa njim, ručao za istim stolom sa njim, vodio ga na izlete, kako bi on mogao voljeti dijete? Bravo za nas, bravo za naše licemjerje.

Vratimo se na početak... Dva dječaka. Dvije različite životne situacije. Iste odluke. U slučaju dječaka koji je si oduzeo život očevom puškom jer se plašio pridike zbog oštećenog automobila, nikome neće ni pasti na pamet osuditi oca. Kao da je mogao znati, prilikom neke prethodne pridike sinu, da će ovaj tako reagovati u budućnosti. Naravno da nije. I naravno da nije kriv. U slučaju dječaka koji je stvarne razmjere zlostavljanja koje je pretrpio skrivao od porodice, svi se usuđuju kriviti majku (i očuha). Kao da oni nisu učinili sve što je bilo u njihovoj moći. Licemjerni građani bosansko-hercegovačkog društva, brižni i hvalevrijedni roditelji, što biste vi učinili drugačije? Možda... Možda sada i biste... Možda ćete više pažnje obratiti na svoje dijete, na njegovo ponašanje. I možda time spriječite novu tragediju. I zato trebamo biti zahvalni majci koja je progovorila. Zarad njenog djeteta i zarad sve druge djece.

I trebamo se sramiti. Kolektivno.

27.06.2015.

...

'Ako treba, ja ću poći 'mjesto tebe ove noći da te spasim, da te sačuvam. I do Boga i do neba, i još više ako treba, samo da te meni ostave nebeske kočije.' Da sam barem mogla. Da barem sada mogu. Praznina. Ogromna. Plašim se da nikad neće biti popunjena. Dok je svijeta i vijeka. Nižu se dani, prosječni, obični, sretni. I samo jedan trenutak u kojem dođe misao o tebi. O svemu što je moglo biti i svemu što nikad neće biti. Stol koji nikad neće biti postavljen za četvero. Jedna strana zadnjeg sjedišta automobila koja će uvijek ostati prazna. I prazni albumi bez tvojih fotografija. I prazna soba koja je mogla biti tvoja, ispunjena tvojom odjećom i posterima tvog omiljenog pjevača. I prazan život bez tebe. Njihov, moj, naš. Isprepleteni sa tvojim, zauvijek. Suze koje neće biti isplakane. Jecaji koji će ostati prigušeni. Jer tako mora biti. Nek mi još samo kažu kako izbjeći prazninu u srcu, u životu. Nek mi kažu kako da te jednom zauvijek prebolim. Volim te, najdraže moje. Uvijek najdraže.

14.05.2015.

...

Život je lijep...

26.04.2015.

...

Rekao je da ne sviraju često tu pjesmu. I da je ovdje mogu odsvirati, da je Sarajevo mjesto gdje je mogu odsvirati. A ja sam samo čvrsto zagrlila samu sebe. I gledala blijedo u jednu tačku umjesto da mislim, da osjećam... Da se pitam je li tu, dijelimo li isti prostor, dišemo li isti zrak... I nije bila jedina, ali je bila najteža pjesma za podnijeti. Prošli put sam plakala dok ju je pjevao. Bukvalno. Napredujem, valjda? Ili bih za ove tri godine trebala da se smijem prošlosti? Sebi samoj? Jer, 'sećanje je smešna lupa, koja sitne stvari uveličava'. Ili ipak nije? Čini mi se da su ovo neke krupne stvari... Teške za podnijeti... Beskonačne... A kraj se ne nadzire. (Znam, mila, da ti je rođendan. I neka je sretan, nasmijana plava djevojčice. Ali ne mogu, ne mogu još o tebi misliti. Ne večeras.)

20.03.2015.

...

Proljeće. Sunce. Cvijeće. Pčele. Sranje. Hoću da je opet sumorni novembar, da barem imam opravdanje za sebe. Umorna. Nenaspavana. Iscrpljena. Da, baš. Prije će biti nesretna. Duboko nesretna. Ne znam zašto. Ili znam?

14.03.2015.

...

Nisam te zaboravila. Iako sam htjela. Nisam mislila o tebi. Nisam ti pisala. Veliki datum je došao i prošao. Dvadeset godina. Dvadeset neproslavljenih rođendana. Nisam mislila o tebi, ali si ipak bila tu. U svakom trenutku. Uvijek si tu. Čak i kada to ne želim. Čak i kada bi te bilo lakše izbrisati. Večeras sam čitala knjigu. O hrabroj djevojci koja pokreće pobunu u njenom svijetu. O zbunjenoj djevojci koja ne može izabrati između dvojice mladića. O djevojci odlučnoj da pod svaku cijenu spasi mlađu sestru. O nesretnoj djevojci koja gleda kako joj sestra umire pred očima. Makar sam toga pošteđena. Ako je to neka pošteda. Nekad se osvrnem oko sebe, kao da te očekujem vidjeti. Imam viziju tebe. Odrasle tebe. Djevojke koja mi se smiješi sa druge strane sobe. Koja se ljuti jer sam posudila njenu četku za kosu. Koja mi priča o svom momku. Ponekad zatvorim oči i prepustim se svojoj mašti. Nakratko živim u svijetu u kojem još postojiš. U kojem smo nedavno proslavile tvoj rođendan. Dovraga. Dovraga. Dovraga i natrag. Hiljadu puta. Pravda? Aha, možeš misliti. Sudbina? Baš. Nedostaješ... Eto, da znaš. Iako vjerujem da to osjećaš.

16.02.2015.

...

"Suviše tajni u očima, u zlatni okov je prstić pao, molio me dugi pogled da je kradem. Dovraga, kafa je gorčila, al' taj sam ukus od nekud znao, probao sam jednom davno divlji badem.' Eto, tako. Ispočetka...

06.02.2015.

...

Zvala me prije par mjeseci. Zvala da kaže da je položila neki ispit. A ja jedva čekala da prekinemo razgovor. Ona sretna zbog ispita. Ja sretna zbog nje. I dvostruko više nesretna zbog tebe. Juče mi se ponovo javila. Opet je položila ispit. Dobro joj ide, na svu sreću. Bit će uspješna u svom budućem zanimanju. Drago mi je zbog nje. I drago mi je što me se sjeti, što mi se javi. Što dijeli takve stvari sa mnom. Volim je. Iako je daleko, iako je ne viđam često. Bolje je da živimo u različitim gradovima. Ne bih podnijela da je tu blizu. I da je gledam kako iz dana u dan, iz godine u godinu raste, odrasta, stvara nova prijateljstva, započinje veze, gleda filmove, čita knjige, izlazi u kafiće, farba kosu... Vidim tebe u njoj, uvijek. Ona je postala velika djevojka, a ti... Ti nikad nećeš biti... I kad je gledam, vidim sve ono što si ti mogla postati, a nikad nećeš... No, tako to ide u životu. Neki ljudi dobiju kćerku koja studira medicinu. Drugi dobiju hrpu kostiju u zemlji. Ne pitam nikad zašto ti umjesto nje. Ili zašto ti umjesto bilo koga drugog. Ne usuđujem se. A ipak, ipak bi dala cijeli svijet za tebe, malena.

09.01.2015.

Oproštaj

Niko nije mogao naslutiti da će godina ovako početi. Dok jedni oplakuju žrtve bezumnih napada, drugi slave zločince... Doduše, nama na Balkanu to i nije tako strano, mi najbolje znamo mrziti tuđe i kad je dobro, a voljeti svoje i kad je zlo. E pa, ja odbijam! Svaka religija ima svoje svetinje. U njih se ne dira. Nije ljudski. Nije pošteno. I zato postoji sud. I tužbe. I odštete. Ne ubija se zbog crteža! Zar Bog tako propisuje? Zar si time veći vjernik?

Jedna porodica je nesvjesna događaja iz vanjskog svijeta. Oni oplakuju smrt samo jednog čovjeka, jednog supruga i oca i sina i brata i rođaka... Njegova smrt nije promijenila svijet, ali su njegova djela promijenila živote mnogih drugih, poput njega običnih ljudi. Mnogima je bio najdraži član porodice, onaj koji silnim naporima da održi kontakte i sačuva veze i pokaže ljubav ponekad i dosadi stalnim pozivima i porukama. Kao da je, duboko u sebi, znao da nema dovoljno vremena da ga provede sa svojim najbližim. I zato se potrudio da ga svi vječno pamte.
U idealnom svijetu, nikad se ne bi moglo desiti da jedan otac sahrani sina. U našem svijetu odavno vlada haotično stanje. Zadnje stranice dnevnih novina sve češće su ispunjene slikama mladih, života željnih ljudi. I posljednjim riječima koje im upućuju njihovi roditelji. Roditelji nikad ne bi trebali nadživjeti svoje dijete. To je protivno svim zakonima prirode.

Smrt je tako teško prihvatiti. Tako je konačna... Ljudi odbijaju od sebe pomisao da nikada više neće čuti, vidjeti, zagrliti nekoga koga vole. I uvijek se javlja ono neizbježno pitanje, koje se jedva usude postaviti: zašto moj neko? Bog zna najbolje... A ljudi... Ljudi moraju vjerovati da će se poslije smrti sastati. Tamo negdje, u nekom boljem svijetu.

Ovdje, šta ovdje ostaje? Što učiniti poslije smrti? Skloniti odjeću iz ormara. Pritom je mirisati, osjetiti miris onog koga više nema. Baciti četkicu za zube. I plakati jer je polica u kupatilu tako prazna. Prodati automobil. Opet plakati jer naviru sjećanja na onog koga više nema u tom automobilu.Tražiti da se obriše profil sa društvene mreže. Okačiti po stanu zajedničke fotografije. I opet plakati... U početku svakog sata. Kasnije nekoliko puta dnevno. S vremenom prođe i cijeli dan bez suza. Onda sedmica. Jednom se skupi i cijeli mjesec dana. I onda jedno sjećanje i sve se ponovo vrati. I opet nastaviš živjeti. Jer se tako mora. Jer suze nikog dosad iz mrtvih nisu digle. Jer se ne može živ u zemlju. Jer život ide dalje, čak i kad je najteže.

Dok ovo pišem, ni sama nisam svjesna. Čekam neke vijesti, da neko javi da je greška, laž... San iz kojeg nikako da se probudimo... Sjećam se svoje drskosti u razgovorima i stalnih podbadanja. I osmijeha i zezanja koje bih dobila u odgovor. On nikad nije ulazio u sukobe, on je probleme rješavao zezancijom. A ja sam ih rado započinjala, jer mi je smetao njegov stil života. Jer nisam razumijevala stalnu potrebu za zabavom, nimalo ozbiljnosti. Sada shvatam... I žao mi je... Sjećam se posljednjeg susreta. Njega na vratima na kojim više nikad neće stajati. Djevojčica koje zovu oca i koje ga više nikad neće zvati. Šala koje nikad neće biti ispričane. Cijeli jedan život prekinut je tako iznenada. Bez razloga. Barem neće biti zaboravljen. Tako je mnogo ljudi čije je živote ispunio i koji će ga se sjećati. A to je ipak više nego što mnogi dobiju.

Neka ti Bog oprosti sve grijehe. I neka te sačuva tamo gore, odakle ćeš moći paziti na one koje si ostavio za sobom. A njima ćeš trebati i nedostajati, svakim  danom sve više. Kažu da je to grijeh, ali ću ipak reći: nije bilo vrijeme da odeš. Imao si još mnogo godina ispred sebe... One nisu zaslužile ostati same na ovom svijetu. Ovo je tako nepošteno. Ali, ti si već znao? Zato i jesi živio svaki dan kao da ti je posljednji. I stvarao si mostove prijateljstva koje ni smrt nije prekinula. Ako se živi kroz tuđa sjećanja, onda ti nikada i nećeš umrijeti.

01.01.2015.

...

Kad sunce jutrom budi, dan je ljepši. Uvijek. Čak i kad je grad prekriven bijelim prekrivačem. I kada je temperatura ispod nule. I kad su ulice od leda satkane. I kad je prvi januar. Posebno kad je prvi januar. Želim vjerovati da ovo sunce znači lijepu godinu. Sretnu. Uspješnu. Bez gladnih ljudi. Promrzlih. Bolesnih. Obespravljenih. Bez riječnih bujica što nose tuđe kuće, tuđe uspomene, tuđe živote u nepovrat. Bez izgorjelih zgrada i prizora što podsjećaju na rat. Bez saobraćajnih nesreća i izgubljenih života što prolaze nekažnjeno. Da, znam. Ipak živim ovdje, u zemlji od koje su svi digli ruke. Osim onih koji još pronalaze načine da je opljačkaju i koji bi se svugdje u svijetu zvali kriminalcima, a mi ih, eto, zovemo političarima. I onih koji nemaju gdje otići, jer ova je napaćena i ranjena zemlja, sve što imaju, što će ikad imati. I život je ovdje težak. I ljudi su ovdje čudne sorte. A ipak, kad pogledaš oko sebe, ima li ljepše zemlje? Još kad bismo mi bili bolji ljudi... Neka, pustite me da budem naivna. Ja ću još vjerovati da život ovdje može biti bolji. I da će ova godina biti bolja. I sunce je vani. I u toplom domu je divno. Negdje ću sa strane ostaviti činjenicu da mnogi domovi danas nisu topli. I da mnoga djeca gladuju u prohladnim, porušenim kućama i stanovima. I da se jedan nesretni zenički beskućnik jutros nije probudio. I da su kojekakvi ratni profiteri, moderni biznismeni, ortodoksni seljaci danas u skupocjenim odmaralištima širom svijeta. I da su najavljena poskupljenja svega što još može poskupiti. Možda nam naredne godine i zrak počnu naplaćivati? Neka, neću o tome razmišljati. Danas je prvi januar. Barem ću danas živjeti u nadi da će godina koja nam predstoji biti dobra godina. I neka nam bude sretna!

28.12.2014.

...

'Ne govori gdje si, ne želim da znam,
ne govori s kim si, ne želim to da znam.'

A neke stvari se ipak znaju.

27.12.2014.

...

"Ne bih ti rekao 'ostani', ne bih ni probao."

Čuvaj se.

26.12.2014.

...

U tišini čujem tvoj smijeh kako odzvanja prostorijom. Mnoštvo tuđih glasova, tamo u pozadini. Ne čujem ih. Neću da ih čujem. Slušam tvoj smijeh. Razmišljam o posljednjem razgovoru. Svemu što je rečeno. I onome što je ostalo neizrečeno. Htjela bih sve izbrisati. I tebe, najprije tebe.

24.12.2014.

...

'Ne poželi ništa tuđe, svi smrtni gresi u tom su grehu.' Od djetinstva ista priča. Ne kradi tuđe. Ne otimaj tuđe. Lijepo zatraži. Reci 'molim vas'. I reci 'hvala'. Ali, kako tražiti tuđu sreću? Kako pokloniti vlastitu sreću?

05.12.2014.

...

Nećeš biti takva, valjda? Reci mi. Obećaj. Nećeš to sebi dozvoliti. Ne budi glupa. To nikad ne bi uspjelo. Ne uništavaj sebi život. Jednom je bilo dovoljno. Nećeš podnijeti dvije takve ljubavi. I onu prvu još nosiš kao otvorenu ranu koja povremeno zaboli. Ne radi to sebi. Nemoj. Ako ti je suđeno, onaj pravi će se pojaviti. Ne traži ga u pogrešnim muškarcima. Ili jednom pogrešnom muškarcu. Bez obzira na njegov osmijeh. I kosu koju se jedva suzdržiš ne dotaći. I njegov smisao za humor. Nemoj. Ne misli o tome. Ništa nije važno. On nije dostižan. Kažem ti, on nije pravi. Idi dalje. Ne razmišljaj o njemu. Izbriši njegovu sliku iz glave. Blokiraj sjećanje na onaj smijeh svaki put kad se pojavi. Vjeruj mi, tako je najbolje. Ne uvlači sebe po drugi put u istu priču. Nije vrijedan. Ništa nećeš postići time. Ne budi glupa, nemoj. Poslušaj me. Ja sam ti. Slušaj svoj razum.

08.11.2014.

...

Najdraže osobe najviše nedostaju u najvažnijim životnim trenucima. Kad proslavljaš osamnaesti rođendan i prvi put se napiješ. Kad u svečanoj haljini plešeš na maturskoj večeri. Kad se prvi put poljubiš sa momkom iza škole. Kad dobiješ diplomsku bachelora u ruke. U takvim velikim trenucima, posebno osjećaš veliku prazninu. Tvoj neko ko je trebao biti uz tebe nije tu. Iz ovog ili onog razloga, ostaje ti samo praznina. Želiš osjetiti nježni dodir ruke na svom ramenu. Želiš čuti umirujući glas. A tvog nekog nema. Tebi draga osoba je možda tamo gdje ćeš je jednom pratiti, u svijetu za koji moraš vjerovati da je bolji od ovog našeg. Ili je tvoj neko blizu tebe, u istoj prostoriji, u istom gradu, ali je tuđi neko. I tvoja sreća nije potpuna dok znaš da nema uz tebe onoga sa kim je trebaš podijeliti. I na kraju je tvoja diploma na tvom radnom stolu. Tu su cvijeće i čestitke. I fotografije, mnogo fotografija. A samo ti znaš da ti nešto nedostaje. Prokleto, prokleto ti nedostaje.

30.10.2014.

...

Takva čista ljubav ne susreće se često. Ona se izražava pogledima. Doslovno. Divno je vidjeti njenu ruku u njegovoj. Ali, pogledi su oni koji govore o njihovim osjećanjima. Dok se ona obraća kolegama i kolegicama, ne gleda u njega. Gleda u ljude kojima govori. I ne primjećuje da on gleda u nju. On obavlja svoj posao zapisničara, no povremeno podigne glavu i pogleda je. I pogledom joj govori koliko je voli. Ona je sasvim prosječna djevojka u srednjim dvadesetim godinama. Ali, dok je gleda takvim pogledom, on vidi mnogo više. Takva ljubav ne izaziva ljubomoru, zavist, zlobu. Takva ljubav prosto izaziva žudnju u čovjeku da i sam osjeti voljenim. I da voli svim srcem. Poput njega. I nje. Nekad se čini da prava ljubav postoji samo u književnosti. Čudno je kada je dožive obični ljudi koji žive obične živote u običnim gradovima. I divno je. Budi u čovjeku nadu da i njega čeka takvo nešto. Tamo, iza ugla. Na kraju ove večeri. Čeka te ljubav. Ona prava ljubav iz pjesama. Jednog će dana i tebe gledati neko kao što je tvoj kolega sa fakulteta gledao tvoju kolegicu sa fakulteta u prostoriji punoj drugih ljudi. Nekad će i tebe neko voljeti kao što se oni vole. Nadaš se. Ništa ti drugo ne preostaje. I svake večeri legneš u hladnu postelju i budiš se svakog jutra u usamljenoj tišini, ali se i dalje nadaš.

14.10.2014.

...

Ja znam dovoljno. Više nego bih htjela. Nekad je to više nego mogu podnijeti. Takva ljubav... Zajednički trenuci. Studiranje. Razgovori. Izlasci. Dodiri. Riječi. Slike. Biti daleko je najbolje, najlakše.

Svaka nova spoznaja iznova zaboli. Više nema snažnog udarca koji razbija stakleni dvorac u sekundi kao nekad. Tako bi bilo lakše. Kad nešto bude uništeno do temelja, lakše ga je iznova izgraditi. No, ovo je tupa bol koja nema dovoljno snage da jednim udarcem sve sruši. Naprotiv, svaki put iznova jedna sitna krhotina stakla zarije se duboko pod kožu. I takva bol nema kraja. Ne nadzire se kraj. Da je barem otići...

11.10.2014.

...

 

'Gledajući unatrag, lako je vidjeti kada su greške učinjene... Zažaliti zbog izbora koji se u tom trenutku činio ljudskim... Ali, ako smo odlučili najbolje što smo mogli i slušali svoje srce, vjerovatno ćemo uvidjeti da smo izabrali mudro... I da smo izbjegli najdublje, od svih najbolnije žaljenje... Žaljenje što dolazi zbog propuštanja nečeg divnog...'

11.09.2014.

...

Kao djeca, neke bolesti prosto moramo odbolovati. Ako ih izbjegnemo u djetinstvu, one nas sustignu u kasnijim godinama. A ipak, puno je gore vidjeti odraslu osobu kako pati od malih boginja nego dijete. Takvi će ljudi rado poželjeti da su se ranije susreli sa bolešću. I nastavili dalje bez straha da će svaka nova epidemija i njih same privezati uz krevet.

I neke događaje iz vlastitih života prosto moramo odbolovati. Plačemo nekoliko dana. Žalimo nekoliko sedmica. Nadamo se nekoliko mjeseci. I onda nastavimo dalje. Naposlijetku ostanu samo sjećanja. O velikim prijateljstvima govorili su mnogi ljudi. I pisali su pjesme o izgubljenim prijateljima. I pisali su priče o prijateljima koje nikad neće zaboraviti. Valjda su htjeli da time sačuvaju svoje uspomene. Koliko god to odbijali prihvatiti, ljudi nemaju savršeno pamćenje. Neka sitnica podsjeti na nešto važno, nešto što nismo smjeli zaboraviti, a ipak smo zaboravili. A nekad više nema ničeg što bi nas podsjetilo, pa drage uspomene bivaju prepuštene zaboravu.

Moja prijateljica imala je kratko, zvučno ime. Ima ga i dalje, ali je ja više ne zovem. Jednom sam naše prijateljstvo sahranila. I bilo je teško. Postoje ljudi koji znaju kako teško može biti izgubiti nekog ko je bio dio tebe, nekog ko ti je završavao rečenice, nekog sa kim je i tišina bila ugodna, nekog za koga te vežu uspomene stvarane tokom godina. Nema mnogo ljudi koji znaju kako dva puta izgubiti istu osobu.

Ovaj put sam ignorisala sve što se desilo. Dvadesetak dana sam se pretvarala da se nikad nije vratila u moj život. I da se nisam ponovo prisjetila koliko je zapravo volim i koliko me čini sretnom. Ništa se nije desilo. Nismo kao nekad sjedile u njenoj sobi i pričale o njenom momku. Nisam kupila kolu namijenjenu njoj, jer je sama ne volim. Nismo bile u kafiću gdje sam je molila, kao nekad, da se stiša jer nas ljudi gledaju. Nije me zagrlila onim svojim zagrljajem koji lomi kosti. I nisam je slušala kako se smije, glasno, dječije, nevino. Ništa se nije desilo. Sve sam samo sanjala. Moja mašta je izgradila čitav taj svijet u kojem je moja prijateljica ponovo bila dio mog života.

Nažalost, od stvarnosti se ne može pobjeći. Ona je bila tu. Ponovo smo bile nas dvije, jedna ozbiljna i realna, a druga blesava, u oblacima. I ponovo je otišla. Ovaj put sam to sama tražila od nje. Učinila sam sve što sam mogla da je vratim u svoj život. A onda sam joj rekla da ide.

Nekad smo postojale nas tri. Plavuša, brineta i crvenokosa. Kao i boja kose svake od nas, tako su se i naši karakteri razlikovali. Nezamisliv spoj smo bile. I ipak smo funkcionisale zajedno. Ne, neću se sjećati svih naših zajedničkih trenutaka. Još uvijek me dovode na rub. A ja ne mogu, ne mogu se nositi sa tom prazninom koja je ostala nakon što smo nas tri prestale postojati. Bile smo nas tri, različite do srži, a ipak bezuslovne prijateljice, od one vrste prijatelja koje zoveš u pola noći kad ubiješ nekoga. I nijedna od nas nije učinila zločin zbog kojeg bi završila u zatvoru, ali smo sve činile zločine zbog kojih bi nam sud prijateljstva trebao suditi. Povrijedile smo jedna drugu. Igrom slučaja, najviše čovjeka mogu povrijediti oni koje najviše voli, pa je tako i sa nama bilo. Jedna je otišla, a nas dvije smo ostale. Zajedno smo žalile zbog nje. Nedostajala nam je u svakom trenutku koji smo zajedno provele. I htjele smo da se vrati. Bez obzira na sve. Ona je i dalje bila naša prijateljica, treći dio jedne cjeline. Ali ona više nije htjela obje.

Čudno je to. Daš nekome sve što možeš, a ipak nije dovoljno. Tada ti preostaje samo da odeš. Jedna od njih više nije htjela drugu za prijateljicu. Nije to bilo pošteno. Ali, valjda se srcu ne može narediti. Njoj je srce govorilo da želi samo mene. Naš stari trougao raspao se na dvije cjeline, a ja sam se našla između dvije vatre. Sa jedne strane, izgubljena prijateljica koju sam ponovo dobila natrag. Meni tako drago biće, ponovo je bilo tu. Neko sa kim sam provela mnogo vremena i prošla kroz mnogo toga. Htjela sam je u svom životu. Bila sam sretna što je ponovo tu. I čak sam joj povjerovala da bismo se mogle vratiti na staro. Ali, sa druge strane bila je moja druga prijateljica. Ona koja se sreće samo jednom u životu. I ona je prvi put od mene tražila uslugu. Dovraga, nije to bila usluga, to je bilo mnogo više. I mrzila sam je u tom trenutku. I sad je mrzim kad se sjetim toga. Ali, očito sam je voljela dovoljno da učinim što traži. Okrenula sam leđa nekome ko je u meni vidio prijatelja.

Kakav kliše. Kakva dječija priča. I sama sam se osjećala kao da sam ponovo u prvom razredu osnovne. Jedna drugarica traži da se više ne družim sa drugom drugaricom jer ju je ova povukla za kosu. Samo što mi više nismo djeca. I nećemo se sutra pomiriti i vratiti na staro. Neke odluke se donose zauvijek. Mrzim ovu riječ. Ne vjerujem u ljubav koja traje zauvijek. I naravno da ne vjerujem da se prijatelji moraju izgubiti zauvijek. Uvijek postoji mala mogućnost da će se nekako vratiti, da će se sve izgladiti. Eto, čini se da sam ipak ona djevojčica iz prvog razreda. Malo su me čemu naučile godine koje su prošle.

U djetinstvu sam odbolovala sve dječije bolesti. I ne plaše me epidemije koje se povremeno javljaju. Nažalost, gubitak svoje prijateljice nisam odbolovala na vrijeme. Ignorisala sam. I sada me sustiglo. Tamni vrtlog tuge obavija se oko mene. Uvlači me sve dublje. A najviše boli što znam da bih opet isto postupila. Opet bih je pustila da ode, rekla joj da ode. Nije li licemjerno žaliti za nekim koga sam odbaciš?

13.08.2014.

...

Dođu tako godine kada dovoljno odrasteš da te više ne pogađa kada dragi ljudi zaborave tvoj rođendan. I kada se jave par dana poslije uz neku neobaveznu priču. Ti se samo nasmiješ. Ne zamjeraš. Ne žališ se. Ne ljutiš se. Desi se. Idemo dalje.

A gdje dalje? U novu godinu života, u novi život? Aha, sigurno. Ne nadam se više. Ničemu. Ne mogu se nadati. Neću se sutra probuditi sasvim drugačija nego što jesam. Neću odjednom postati hrabrija i snažnija. Neću sutra u slučajnom prolazniku prepoznati svoju srodnu dušu. Neću sve ostaviti za sobom i skrasiti se na malom jadranskom otoku. Ništa se neće promijeniti. Ničemu se više ne nadam. A kad izgubiš nadu, šta ti zapravo ostaje?

Htjela sam samo jedno... I svake godine iznova želim samo jedno. I uzalud je. Kada želiš nešto što će drugima nanijeti bol, jasno je zašto ti se želja ne ispuni. Ili kada želiš nešto što će tebi nanijeti bol. Ali, kada se želiš osloboditi svoga bola, zašto to biva onemogućeno? Ja tačno znam šta. I gdje. I ko. I zašto. I samo da se mogu barem osloboditi. Otići. Zaboraviti. Izbrisati.

Bilo da prođe nekoliko dana... Ili da su već mjeseci prošli... Uvijek je isto. Ispočetka. Svaki put. I plače mi se. Ali se čvrsto držim, ne odustajem. Kao kad dijete uzme nešto vrelo u ruku i ne ispušta iako ga počinje boljeti. I rana postaje sve dublja. Ali s vremenom otupiš na bol. Tu je, osjetiš ga, ali više nije strašno. Navikneš se. I koliko god sada boljelo, ja ne znam da odem. Ja se primičem još više. Još bliže. Da osjetim. Da se podsjetim. Da ne zaboravim kako je imati nešto što volim blizu...

09.08.2014.

...

Naposlijetku, sve što ostaje su stare fotografije.
Sve što podsjeća da su neki ljudi,
tako dragi,
tako bliski,
tako važni,
nekad postojali.
.

29.07.2014.

...

Današnja lekcija: Kad ti se čini da je život sranje, i kada je dan užasno težak, i kada plačeš bez suza, i kada bi najbolje bilo sve zaboraviti - ne traži spas u čitanju. Otvorit ćeš neku knjigu, na trenutke ćeš zaboraviti na stvarnost, postat ćeš dio jednog drugog svijeta, tuđi će te osjećaji obuzeti i osjetit ćeš sreću. I onda će proći. Doći ćeš do zadnje stranice knjige koju čitaš, do zadnje napisane rečenice i biće kraj. Opet ćeš biti u svom odvratnom svijetu i više nećeš imati izlaza. A biće još gore jer ćeš zavidjeti imaginarnim likovima na njihovoj sreći. I onom prokletom, očekivanom, obaveznom, dosadnom sretnom završetku. Knjige jesu neizmjerna dragocjenost  i one u sebi nose jedan drugačiji svijet. Ali, u taj svijet nemoj ulaziti tražeći spas od svoje stvarnosti. Samo će biti još teže kada se vratiš.

25.07.2014.

...

"Ja nikad neću voditi za ruku njegovu djecu..."

Naučeni smo da prošlost zna zaboljeti. Sve ono što je bilo i sve ono što je moglo biti. Zabole uspomene. Sjetimo se i ponekad zaplačemo, a ponekad se sjetno nasmiješimo. Kad u prolazu sretnemo neku bivšu ljubav, sjetimo se prvog poljupca, šetnje po kiši, suza nakon raskida, pisama sačuvanih u kartonskoj kutiji.

Ali, šta kada zaboli budućnost? Kada suze teku zbog onog što će tek biti? Čemu onda život u kojem nema nade? Čemu onda novi dan ispunjen suzama?

Sudbina, kažu. Poželi im sreću, kažu. Kreni dalje, kažu. Dovraga!

Ne, ja nikad neću voditi za ruku njegovu djecu. Neću ih nikad upoznati. Nikad ih neću zagrliti. Neću im nikad promijeniti pelene. Nikad ih neću ispratiti u školu. Neću im obrisati nijednu suzu. Nijedan uspjeh nećemo zajedno obilježiti. Za rođendane im neću tortu ispeći. Neću ih nikad voditi za ruku. I neću im ispričati priče pred spavanje. To će činiti ona koja mu rodi djecu. Žena sa kojom će provesti svoj život. Ona koju će djeca zvati majkom. Možda ih sretnem u prolazu, uz obavezno klimanje glavom i kratki pozdrav. A onda zaplačem jer ću pred sobom vidjeti svoj nesuđeni život, svoje neispunjene snove. Ona će ga imati dok god budu živi. Zar ja nisam mogla dobiti samo jedan dio njega? Jednu ružu iz buketa životne sreće njima suđene?

08.06.2014.

...

'Baška ti, baška sve što su oči gledale po svijetu.'   Dovraga.


Stariji postovi

Ja ću te čekati.. sjeti se obećanja.