Tražeći tebe među zvijezdama.

13.02.2017.

...

U posljednje vrijeme, sve mi je teže natjerati se izaći van, na kafu, u šetnju, u kino, u kafanu. Tražim različite izgovore, pred sobom, pred drugima... Prijatelji zovu jednom, zovu dvaput, na kraju će odustati. A ja izbjegavam, krijem se u svojoj sobi, živim, preživljavam.

Shvatila sam da je mnogo lakše voditi virtualne razgovore. Nedostaju mi prijatelji, nedostaju mi obični razgovori sa tim neobičnim ljudima koji su dio mog života. I zato virtualni razgovori... lakše se pretvarati. Niko ne vidi oči crvene od suza, jedan smajli lako može zavarati.

Bježim od ljudi u stvarnosti, nastojim nadoknaditi izgubljeno vrijeme, otuđene prijatelje u virtualnom svijetu. Tu još uvijek mogu biti nasmijana, mogu biti raspoložena, mogu biti sretna... niko neće primijetiti razliku. Mnogo se teže pretvarati kad neko sjedi pored tebe.

Nekad je najlakše sasvim odustati. Izbjeći sve one kojima je stalo, koji bi se mogli zapitati. Dobro je, znaš, sve je u redu. Malo sam u gužvi ovih dana, čut ćemo se naredne sedmice. Ništa ne stižem, ali uskoro te zovem na kafu, obećavam. Ne ljuti se, zbilja sam u frci. 

Ljudi odustaju, s vremenom. Odustajem i sama. Prvo druženja. Zatim razgovori. Na kraju ništa neće ostati. NIkom se neću moći vratiti, ako se kad poželim vratiti, tako slomljena i iscrpljena. Ostat će jedan beskonačni vrtlog tame, sve će zvijezde biti zauvijek izgubljene.

10.02.2017.

...

Svijeće.
Obične, bijele svijeće.
Svijeće koje mirišu na vanilu.
Svijeće za groblje.

Šta im je zajedničko? Svrha.

Svijeće dogorijevaju.
I obične, bijele svijeće.
I svijeće koje mirišu na vanilu.
I svijeće za groblje.
Traju i traju i nestanu.

Kakva alegorija!

Svijeće. Sve je rečeno.

Traje, traje i nestane.
I kad je dobro.
I kad je loše.
Nestane poput svijeće.

(Kako je strašno biti svijeća koja se bliži svom kraju.
Još trenutak, možda dva... i dogorjela je.)

30.01.2017.

...


Gde je moja pegava
dugo me izbegava
nije mi se javila nikad više...

Magjia je prestala
negde mi nestala
kao leptiri pre kiše...

02.01.2017.

...

"Šta sam uradio,
kakva tužna humoreska,
gradio ispod gradova od peska,
dubok bezdan bez dna..."

Eto, tako. Prva novogodišnja istina. Jebem ti novu godinu koja otvara stare rane od samog početka. I znala sam, ma, znala sam ja to... a nisam htjela znati. I vidjeti. I razumjeti. I prihvatiti. Nisam htjela, jer je teško. Odbačena. Odbačena. Oni će uvijek imati jedno drugo. Čak i kad se mrze najviše na svijetu. A ja, šta ću ja imati? Zašto sam, dovraga, mislila da imam njih? Nemam. Možda sam nekad imala privid bliskosti sa njima, jedinstva, povezanosti. Ne postoji. Oni će uvijek imati jedno drugo. A ja... ja ću živjeti sa tim. Odbačena. Odbačena.

Dovraga, nedostaju mi dani kada je dolazio meni, povjeravao mi svoje sitne tajne, razgovarao satima sa mnom... nedostaju mi dani prividne bliskosti. Kao da i tada nije bila nadjačana nečim što njih dvoje dijele. Nedostaje mi. A nikada, nikada nije pripadao meni. Još otkad smo ga obje upoznale jedne davne jeseni, još tada je pripadao njoj, a ne meni. Moje malo čupavo... Naučio je naša imena nekako istovremeno, još uvijek suviše mali da bi znao dijeliti, razdvajati.... Odrastao uz obje, volio nas obje... gdje su se razdvojile staze? Kada je shvatio ono što sam ja već znala (a nisam htjela znati)?

Nedostaje mi da opet bude moj više nego njen... a ipak znam, duboko u sebi znam, nikad ga ja voljeti neću kao ona. Meni samo nedostaje... i malo, samo malo sam ljubomorna... Nedostaje mi. A izgubljen je zauvijek, vratio se tamo gdje otpočetka i pripada. A ja... ja sam ostala odbačena. I nude mi oboje ljubav, nude mi oboje pažnju, nude mi oboje sebe... ali to obično nije dovoljno. Ja bih više, ja bih sve ono što sam i sama trebala imati.

Hvala ti, 2017., dobro si počela...

28.12.2016.

...

"Nema svrhe pokušavati da se oslobodite sopstvene usamljenosti! Morate je se držati čitavog života! Samo ponekad, ponekad, ta praznina će biti ispunjena. Ponekad! Ali morate da čekate na to ponekad. Da prihvatite sopstvenu usamljenost i držite je se, cijelog života. I da onda prihvatite to ponekad, u kome je praznina ispunjena, kad bude došlo. A ono mora da dođe, samo, ne možete ga prisiliti."

Ljubavnik lady Chatterley

26.12.2016.

...

Ponekad,
samo ponekad,
tako je lijepo
živjeti u iluziji.

I zaspati uz sestru
i spremiti joj doručak
i zagrliti je uznemirenu.

Dijeliti sa njom
i životni prostor
i pastu za zube
i čaj od mente
i snove.

Naposlijetku,
opet
ostati
sama
u velikoj
očajno
praznoj
kući.

Iluzija. (Sreća.)

23.12.2016.

...

Strašno je kada toneš i toneš...
i tješiš se time da još uvijek nisi na dnu.

21.12.2016.

...

"Središte univerzuma nije bilo ni na Istoku ni na Zapadu. Ono je tamo gdje se predaš ljubavi. Ponekad je tamo gdje ukopamo svoje voljene."

Mimarov šegrt

19.12.2016.

...












San bez snova... utočište.
Laku noć, svijete.

18.12.2016.

...

Kad je strah već duboko u tebi, računaj da si na dobrom putu da izgubiš sve. Tada i obične radnje postaju teže i zahtijevaju više truda... poput spavanja. I vrtiš se u krevetu i piješ tablete i preplavi te fizička iscrpljenost... ali uzalud. Strah je tu, strah te obuzima i čini da u noći uskrsnu tvoji najdublji demoni. Strah... oduzima ti smijeh, oduzima ti nadu, oduzima ti i san... i šta ostaje? A čak i ne znaš čega se zapravo plašiš...

15.12.2016.

...

"Ja živim sama u svetu tuge."

I juče. I danas. I sutra.

Neke stvari nikad se ne mijenjaju.
Neke rane nikad ne zarastaju.
Neki osjećaji nikad ne prestaju.

Nekad je tako teško... Spavanje. Sanjanje. Buđenje. Ustajanje.  Kretanje. Kuhanje. Jedenje.  Razgovaranje. Smijanje. Šetanje. Kupanje. Čitanje. Sjedenje. Ležanje. Hodanje. Trčanje. Gledanje.Življenje.

"Uz takav život..." Eto, tako.

14.11.2016.

...

Kad sam je upoznala, već ga je voljela.
Godine su prolazile, i dalje ga je voljela.
Njihova je priča trebala imati svoj sretan završetak.

Dovraga!
Dovraga!
Dovraga!

Htjela sam je zagrliti. Htjela sam je utješiti.
Htjela sam podijeliti tugu sa njom.

Ipak sam ostala na svojoj strani stola.
Ni stisak ruke. Ni zagrljaj. Ništa.
Jer znam da ona ne želi sažaljenje.

13.11.2016.

...

Kad bi se moglo otići (a ipak ostati!), ja bih otišla.
Otišla bih, ali da ipak ostanem. Otišla bih. Otišla bih.

Otići je teško, kažu.
Mnogi se predomisle u zadnji čas.
(A ostati je lakše?)
Ja se plašim kajanja nakon odlaska.
(Ako gore / dolje ima nešto?)

Ne plašim se predomišljanja prije nego se zakorači naprijed.
Plašim se predomišljanja nakon što se više ne može vratiti natrag.

Neću da idem. Neću još uvijek.

Ali, kad bi se moglo otići i ostati u isti mah, ja bih otišla.
Otišla bih, ali ne bez osvrtanja. Otišla bih baš jer se mogu osvrnuti natrag.
Eto, tako bih ja otišla... kad bi se moglo tako otići.

A ovako? Presjeći sve veze? Izbrisati tragove? Ostaviti pustoš za sobom?
Kako bih ikad mogla tako otići? Tako sebično?

Voljeti - u tome leži spas.
U ljubavi. U ljudima koje se voli.
(Osim ponekad kad u tome leži propast.)

26.10.2016.

Slutnja

Mada je oko mene proleće,
i duše cvate u nadu;
kroz mene se kradu slutnje zle:
... čega me strah, dogodiće se sve
i boleće.

I niko mi ne može pomoći,
jer to se neće zbiti
po danu, niti
u vrtu kom;
već negde u srcu mom,
po noći.

Desanka Maksimović

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

Čekam... već dugo čekam. I čini mi se kao da kradem dane, kradem noći, kradem sretne sate... kradem vrijeme. I tek što sa daškom vjetra kroz otvoren prozor u sobu uđe tuga, pomislim da je stiglo. I plačem, u tišini i tami, u praznini hladne sobe, plačem. Plačem i ne znam zašto i ne znam čemu. Ako je stiglo, što ću onda?  Na koju stranu da pogledam tražeći izvor ove tuge u meni?

23.10.2016.

Hvala ti.

Ti.. me poznaješ najbolje.

18.10.2016.

Luka

Na obali mlada žena, rubac vijori na vjetru.
A brodovi ne dolaze u luku, oni idu svojim smjerom.

Umorna slika: dvije-tri palme i prazna klupa.
Turobno lice pod jugovinom, žuta obala.

Daleko se užižu gradovi, žena je sama i bezimena.
A brodovi ne okreću u luku, oni idu svojim smjerom.

Sahne loza na prozoru, ne pjevaju se pjesme starinske.
Koracima teškim nepoznat pogreb dohodi.

Ušla je žena u krčmu gdje tmuri petrolejka.
Život, crvena baljka, odmiče u daljini.

Vesna Parun

26.09.2016.

...

O tuđoj sreći i tuđim pohvalama i tuđem ponosu i tuđim čestitkama i tuđim poklonima i tuđoj ljubavi... neki drugi put. Naposlijetku će one lijepe stvari ostati trajno pohranjene u sehari sjećanja. Ali večeras, na kraju velikog dana, pogled iz ogledala uzvraća mi djevojka suznih očiju i razmazane maskare. Dovraga, eto. Mrzim velike datume i velike događaje.

Divna čestitka meni od mene!

23.09.2016.

...

Trebaš mi, najdraže moje,
taj dan uz mene,
da mi popraviš šminku u zadnji minut
i poneseš zaboravljeni rokovnik sa bilješkama
i zagrliš me za sreću prije izlaganja
i sjediš u prvom redu kao najveća podrška
i preduhitriš sve druge pri čestitanju
i pokloniš mi naljepši buket cvijeća na svijetu
i odvedeš me u park da napravimo zajedničku fotografiju
i pojedeš pola mog kolača jer si ti kao na dijeti
i držiš me za ruku ispod stola tokom dosadne večere
i natjeraš me da plešem u kafani polupijana

i budeš posljednja osoba koja će mi čestitati
u pola noći u našoj zajedničkoj sobi
po ko zna koji put tog dana
jednako oduševljena činjenicom
da imaš sestru magistricu.

Trebaš mi, izgubljeno moje.

Trebaš mi i nikad neće tuđe prisustvo
učiniti manje bolnim tvoje odsustvo.

19.09.2016.

...

- Predosjećaji? Predosjećaji... Vizije te koje imaš... O bolu su, patnji...
- ... smrti.
- O tebi govore... ili o nekome koga poznaješ ti?
- O nekome...
- Blizak taj ti je?
- Jeste.
- Pažljiv moraš biti kada budućnost osjećaš, Anakine. Strah od gubitka, staza ka mračnoj strani je.
- Neću dozvoliti da se ove vizije ostvare, učitelju Yoda.
- Smrt prirodan dio života je. Raduj se onima oko tebe koji u Silu pretvaraju se. Žaliti ih nemoj. Neka ne nedostaju ti. Vezivanje ljubomoru stvara. Sjena pohlepe to je.
- Šta treba da uradim, učitelju Yoda?
- Nauči sebe da ostaviš sve ono... čijeg gubitka plašiš se.

13.09.2016.

...

Znam, tamo negdje žive ljudi koji se raduju praznicima.
Znam, tamo negdje žive sretne porodice. Tamo negdje.

-

Nedostajao mi je moj dedo. Ne sjećam ga se često, o ne,
naučena sam ja na zaboravljanje.
Samo, eto, praznik.
I kurban.
I ta bašta.
Dado, kao da ga čujem da me zove.
A neću da ga čujem, neću.

-

Niko mi više nije nedostajao. Nije.

-

Najdraže moje...
Ti nedostaješ uvijek.
Nedostaješ u svemu što radim.
Nedostaješ u svemu što se dešava.
Nedostaješ u svemu što postoji.
Nedostaješ u mojoj sobi,
u cijeloj našoj kući,
u mom školskom razredu,
u sali gdje se održava matursko veče,
u kabinetu gdje upisujem svoju prvu desetku u index,
u autubusu prema primorju,
u čekaonici kod doktora,
u knjižari,
u biblioteci,
u kinu,
u trgovini....
Nedostaješ, najdraže moje.

Da si juče bila tu, sve je moglo biti drugačije.
Da si oduvijek tu, sve bi bilo drugačije.
Ne bih dan provela uz tuđe dvije porodice,
čekajući prikladan trenutak da pobjegnem...
da pobjegnem u svoju samoću,
da glasno zajecam u praznoj kući.

-

Niko mi više nije nedostajao. Kako živi ljudi da mi nedostaju?

-

Niko mi više nije nedostajao
osim što me nedostajanje slomilo.

10.09.2016.

...


Kad odem,
kad u prozor staviš prvu hrizantemu,
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni...

30.08.2016.

...

I tek onda
kad shvatiš
da ne osjećaš
ljubomoru
odbačenost
tugu
bijes
razočarenje
čežnju
ogorčenost
usamljenost
ljutnju
želju
zavist
zbog odluka
koje su te tu dovele
uprkos svemu što ti kažu
i bez obzira na položene žrtve
znaš da si na pravom životnom putu.

13.08.2016.

Znam da mrziš rastanke.

Cijeli njen život može se svesti na rastanke. Drugi su dolazili i odlazili; ona je uvijek čekala. Ispraćala sa bokalom vode, po starom običaju. Život joj je namijenio ulogu one koja čeka, uvijek čeka tuđe povratke, uvijek strepi od tuđih odlazaka. Njene umorne oči isplakale su rijeke suza, ali još nisu presušile. Njene staračke ruke drhtale su nebrojeno puta pri posljednjem zagrljaju, ali još nisu klonule. Njena je uloga da čeka, uvijek i iznova dočekuje sa suzama, ispraća sa suzama. Nema kuda pobjeći... njeno je da bude sigurno utočište kojem se svi vraćaju.

-

Osjećam njenu tugu, njenu čežnju, njenu bol. I plašim se za sebe.

-

Do pete godine života, već sam izgubila previše i preživjela previše. Nijedno dijete ne zaslužuje tako burno djetinstvo. A rastanci su se nastavili... uvijek i iznova. Trebalo je postati lakše sa godinama, trebala sam naučiti. Nije postalo lakše, dovraga, nije. Samo sam naučila svoje lekcije... ili barem mislila da jesam. Velika ljubav za sobom nužno povlači veliku bol. Uvijek. Bez izuzetka. Naučila sam voljeti umjereno, pružati sebe umjereno. Uvijek. Bez izuzetka. Još sam samo roditelje voljela neograničeno, ali oni to ne znaju, nikad i neće znati. Umjerena ljubav - kako bi se izbjegla bezgranična bol. Jednostavan recept, zbilja jeste.

-

Ne želim preuzeti njenu ulogu, ne mogu. Ona je rođena u nekom drugom vremenu, ona je snažnija nego ja ikad mogu biti. Meni je već dosta rastanaka... previše. Gledati je kako plače, kako jeca, kako drhti jer drugi odlaze... ja ne mogu. Za razliku od mene, ona je odrasla u mirnom okruženju, do svoje četrdesete godine, živjela je okružena najbližim, zaštićena njihovom blizinom. A ja? Ja sam jedva prohodala kada su mi otrgnuli sve drago, voljeno, blisko, ja sam se naučila na rastanke sa najbližim prije nego sam naučila napisati svoje ime. I ja više ne mogu. I sama pomisao da ću morati više nego sada... oh, ne.

-

Gledam njenu bol, bol sestre koja ostaje i uvijek ispraća... čini mi se da joj ruka svaki put drhti sve snažnije, da su suze sve krupnije. Ona ne može pobjeći od svoje sudbine. Mogu li ja od svoje? Mogu li preživjeti? Uvijek i iznova? Do kraja života?

09.08.2016.

...

U
noći
ovoj
što
bih
ti
drugo
rekla
sem
da
mi
vječno
nedostaješ?

25.07.2016.

...

Nema sna. I nema mira. Samo loš predosjećaj... koji traje i traje.

Dođe mi da vrisnem: neka se desi, ako mora, neka se već jednom desi!
Ipak kažem: odgodi, Bože, šta god bilo, samo odgodi, znamo oboje da sam slaba.

Slaba... eto, i to priznajem. Slaba i umorna.

-

Nedostaje mi djevojčica kakvom sam nekoć bila.
Nije dugo trajalo, nepune tri godine. I cijeli moj svijet otišao je dovraga.
Tri bezbrižne godine... i već sada više dvije decenije da ih otplaćujem.

-

Noćas sam pomislila da je dobro što je nemam, da je tako lakše.
O, Bože, kad bih mogla, svoj bih život položila da njen spasim. I juče i danas i sutra.
Jedino biće na cijelom svijetu za koje bih život svoj dala... a ne mogu.

I pomislila sam kako je dobro što je nemam... jer bi me ubila briga za nju.

-

Nikad mi ne pričaju o našem odnosu. Ne govore koliko sam je voljela.
Jesam! Morala sam je voljeti! Samo ju je valjda bilo previše bolno izgubiti.
Ne pričaju mi, ali ja znam... znam da je bila moje sve još tada.

-

Vjerovatno nikad ne bi bila obična djevojčica, obilježena je rođenjem.
Uvijek bi bila krhka, nježna, osjetljiva... tjerala bi me da strepim nad njom.

Nekad sam živjela u nadi da je tamo negdje, da ću je jednog dana naći.
Bila sam spremna na to da bude bolesna, bespomoćna... i da me treba.
Život bih joj poklonila, a kako tek ne bih svoju brigu i pažnju...

Samo što bi me to ubilo. Ubila bi me briga za nju, tako nemoćnu.

-

Dobro je što je nemam... jer ne bih preživjela da brinem zbog nje.

-

Strepim nad drugima... i više nego što trebam. Strepim i čekam da dođe zlo.
I ponekad, samo ponekad, poželim otići prije nego se to desi.
Duboko pod zemljom, tvoja stvarnost samo je tama, opor miris zemlje i crvi.
Nema porodice. Nema ljubavi. Nema strepnje. Nema boli. Ništavilo.

20.07.2016.

...

Ostavila sam svjetlo... očekujući drago biće da dođe.

U noći punog mjeseca
(kakva divna igra mjeseca i oblaka na nebu iznad mog grada!)
svjetlo je gorjelo.

Dugo je svjetlo gorjelo u iščekivanju.
Dugo sam stajala pored vrata, gledala u nebo, gledala u stepenice i čekala.
Dugo sam lomila... i prelomila.

(Rekoh li kako je teško izabrati sebe?)

Drhtavom rukom, svjetlo je ugašeno. Zauvijek, rekoh.
Nije to zato što drago biće nije došlo do tog trenutka.
Već zato što boli čekanje kada ne znaš da li će neko koga čekaš doći.
(Samo što nekad ipak moraš znati. Neke su niti tanke, ali neraskidive.)

Shvatih da nisam dovoljno dugo čekala.

Drago biće je došlo, donoseći sa sobom vedrinu koju i ne sluti.
Tama koja je prijetila obuzeti me, duboko se povukla. Uplašila se tuđe vedrine.

(Hvala ti.)

20.07.2016.

Bez svjetla. Ikad više.

19.07.2016.

...















...
...
...
...
...
...
...
...
...
...

Zašto je tako teško izabrati sebe?

14.07.2016.

Kad je srpski snajperist...

Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici
ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi - kako god hoće.

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa
na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
a drugi - kako god hoće
Sve se kotrlja po starome
čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,
bez boga, ne umijem ti to, bojim se, objasniti.

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama
nego kad vukljač cekere. Jeste, dobro sam rekla
Bez boga, nekako lakše se pješači
kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne

Prazne i zato teške

Marko Vešović

12.07.2016.

...

Kad obuzme strah... čisti strah...

...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...
...

I kad znaš da sve mora biti dobro... jer nema druge opcije.

08.07.2016.

...

Nedostaje mi prijatelj kojeg sam u njemu imala... ponekad.

Bila sam djevojčica.
Petnaestogodišnjakinja koja je polaskom u srednju školu gradila nova prijateljstva.
Glupa klinka koja nije znala presjeći na početku već se zaljubila.
U njega, najboljeg prijatelja kojeg sam ikad imala.

I godinama mi je bio prijatelj.
Neko sa kim sam dijelila svoj život.
Neko ko je sa mnom dijelio svoj život.

Bili smo prijatelji... uprkos svemu.
Uprkos njegovoj vezi koja je trajala i trajala i postajala sve čvršća.
Uprkos mojim vezama, neozbiljnim, kratkotrajnim, neuspjelim.
Uprkos svemu... pa i mojim glupim emocijama.

Bili smo prijatelji i to smo odjednom prestali biti. Tek tako.
Naši su životi otišli različitim putevima... došli su novi ljudi.

Još uvijek ga jedan dio mene voli. Onako, prijateljski. Čisto prijateljski.
Voli ga onako kako se vole ljudi kojima smo dali sve i izgubili ih.
A nikad nismo preboljeli.
Izgubiti i preboljeti nisu sinonimi. Nisu čak ni nužno uzročno-posljedične radnje.
Ja sam ga izgubila... Ili smo izgubili jedno drugo.
Ali ga još volim... ponekad. Volim prijatelja kojeg sam u njemu imala.

I nedostaje mi da pričamo...
o izbjegličkoj krizi
o Trumpu kao potencijalnom predsjedniku SAD-a
o cijenama nafte
o rezultatima popisa stanovništva

Postoje te neke teme... Kada ja samo zamislim šta bi on rekao.
I kao da ga mogu čuti kako govori, kako me ubjeđuje, kako se raspravlja.
Vjerovatno to i radi... sa nekim drugim ljudima, sa novim prijateljima.
Ja izbjegavam... još uvijek postoje naše teme.

Bio mi je prijatelj. I odjednom više nije.
Ali... kada neko ode... ili kada sami odemo od nekoga...
Nismo time presjekli sve veze. Sjećanja ostaju.

Našla sam neki dokument na računaru...
Glupost koju je on ispisao u drugom razredu srednje škole.
Djetinjasto... tražio je smjenu tadašnje predsjednice odjeljenske zajednice.
(Zar je postojalo vrijeme kada smo se time bavili i zamarali?!)
I već sam pošla javiti se... Eto, tako. Da vidim šta ima kod njega u životu.
Onako kako se prijatelji javljaju jedni drugima... čak i kada se više ne druže kao prije.
Sa nama nije moglo tako. Mi smo bili ona vrsta prijatelja koja ide na sve ili ništa.
Bili smo na nivou apsolutnog dijeljenja.
Znala sam njegove najdublje misli. Kupovala sam mu poklon za djevojku.
Znao je mene... a mene ne zna mnogo ljudi.
Bili smo nekad sve... i postali ništa.
I većinu vremena je to u redu. Čak se i ne sjećam.

Ali dođu tako trenuci kada mi nedostaje moj stari prijatelj.

27.06.2016.

...

Vrištati.

Vrištati.

Vrištati.

Vrištati.

Vrištati.

Ja moram vrištati. Ne mogu drugačije.

Dovoljno je tako malo da nam neko u jednom trenutku preokrene život.
I da sve što je bilo čvrsto i trajno i sigurno, ispostavi se kao laž... možda ne baš laž.
Ali nešto što ipak nije tako čvrsto i trajno i sigurno. Jer traži bolje, traži više.
Ja sam htjela više... ali barem sam bila otvorena po tom pitanju.
A onda sam se samo našla pred zidom jer nisam jedina koja želi više.
I nisam bila upozorena na to. Nikad. Niti jednom jedinom riječju.
I onda ja trebam prihvatiti?! Tako lako prihvatiti?!
Sve se srušilo.
Kula od karata. Srušila se, ali su karte ostale razbacane.
Naučiti živjeti sa tim izgleda tako teško...

Moram vrištati da ne bih umrla iznutra. Da me ovo ne bi ubilo.

26.06.2016.

...

Stvari su otišle u pogrešnom smjeru. Odavno nisam bila sigurnija u nešto. Nema čak ni najmanje sumnje da griješim... nema nade da griješim. Trebala je to biti dobra stvar, znate, ljudi se ponovo okupe na istom mjestu, iznova se pruži ruka prijateljstva. I svi su sretni i zadovoljni, ushićeni novom mogućnošću koja se pruža pred njima. Samo ja mislim da su stvari otišle u pogrešnom smjeru. Ne znam to čak ni objasniti na najbolji način. (Previše osjećanja? Premalo osjećanja?) Ne znam objasniti, ali znam da sam savršeno sigurna da je ovo početak kraja... a ja na kraj nisam spremna.

Kao jedino rješenje, nametnulo se povlačenje. Šuti. Klimni glavom. Nasmiješi se. Prihvati. Povuci se. Plači u svojoj sobi. Život ide dalje. Stvari se dešavaju... čak i kada ti to ne želiš i na način na koji to ne želiš. Stvari se dešavaju. Na kormilu ovog broda ne stojim ja... ali neću stajati ni na pramcu i posmatrati propast.

Sve će otići dovraga.
Sve će otići dovraga.
Sve će otići dovraga.

Sve je već otišlo dovraga. Bila sam tu i nisam zaustavila. Nisam mogla. Nisam zaustavila ovaj brod na putu ka njegovoj propasti. Nisam mogla... Ali me barem niko ne može kriviti na kraju. Na kraju... Kada nešto započinje, ili barem nastavlja tamo gdje je nekoć počelo, ne razmišlja se o svršetku. Razmišlja se o lijepim trenucima koji će se provesti zajedno, o novim uspomenama koje će se stvoriti zajedno. Ja razmišljam o tome kako će završiti i koliko će trebati da rane ovaj put zarastu. Ne govori li to dovoljno?

Vrištati. Vrištati. Vrištati. V R I Š T A T I ...  Ne. Šutnja. Osmijeh. Prihvatanje.
I idemo dalje. Život je lijep. (Život je sranje - ali je ipak tvoj i živi ga!)

12.06.2016.

...

Lako, lako je pronaći riječi kada te nešto konkretno zaboli.
Nekad izgovoriš. Nekad prećutiš.
Ali tvoja bol ima svoje ime.
Traje... i prestane.

Kada boli praznina, kako je nazvati?

Boli sve. I boli ništa.
Bole drugi... boli ljubomora.
Boli i ne prestaje.

...

Imala sam četiri prilike u životu, četiri moguće zamjene. Tri slova a i jedno slovo e. Svesti četiri osobe, četiri iznimno važne osobe u mom životu na četiri slova. Eto, tako.

Prva A uvijek će biti najbliža, ona sa kojom sam najviše prošla, ona sa kojom najviše dijelim, ona sa kojom sam odrasla... i ona koja nikad neće biti prava. Previše različite, previše zatvorene u naša dva svijeta, nikad se nismo tako vezale.

Druga A uvijek će biti najbolniija, ona koju volim i mrzim, trebam i izbjegavam. Samo dva mjeseca... premalo da zauvijek ne povezujem, da u njoj ne vidim moju prazninu. Boli čak i kad je daleko. Da je bliže, ubila bi me svojim postojanjem.

Treća A uvijek će biti najdraža, ona sa kojom se razumijem uprkos velikoj razlici u godinama. I kada bih htjela, sa njom bi bilo najlakše, ona je meni slična, sa njom bi moglo uspjeti. Moja treća A najviše se može približiti tome.

Jedino E uvijek će biti jedini on među njima, jedini sa kojim sam pokušala, dala mu sve. I dok je bio mlađi, bio je moj na neki način, mnogo više moj nego ičiji. I onda je odrastao i shvatio da on zapravo ima jednu koja će mu biti bliža uvijek i po svemu, jer, krv nije voda.

E me slomio. Voljela sam ga i volim ga više nego moje tri A zajedno. Nad njim sam strepila od dana kada se rodio, brinula o njemu, hranila ga, igrala se sa njim, čuvala ga, pričala mu priče, vodila ga u šetnje, kupovala mu poklone, slušala ga dok mi povjerava svoje sitne tajne. Ali, E će uvijek imati nju kojoj više pripada nego meni. E je razlog zašto najmlađa A nikada nije dobila pravu priliku, zašto nikada nisam pokušala izgraditi sa njom ono što mi je trebalo, ono što je i njoj vjerovatno trebalo.

Sa E je bilo najlakše pokušati i zato što je on bio dječak... i nisam ga mogla poistovjetiti sa tobom, najdraže moje. Nisam mogla u njemu tražiti i vidjeti tebe... Prva A je godinama spavala sa mnom u istoj sobi i ja nisam mogla da se ne zapitam kako bi bilo da si to ti, milo moje, da slušam tvoj glas dok razgovaramo o školi, dečkima, prijateljicama. Druga A je na tako mnogo načina sve ono što ti nisi i svaki put kada vidim nju, kao da vidim tebe i sve što si ti mogla biti. Treća A je najmlađa, ona kojoj sam mogla biti starija... starija znaš-već-šta. A nisam mogla. Nisam, jer sam to mogla biti samo tebi i trebala sam biti samo tebi i jesam samo tebi. Ja jesam tvoja znaš-već-šta iako tebe nema.

...

Kažu, kad sam te izgubila, samo sam prestala pričati o tebi.
Povukla sam se u svoj svijet šutnje.
I ta šutnja traje godinama...

...

Najdraže moje... Sunce se odavno utopilo u valima tuge.

04.06.2016.

...

Kaže mi:
Nigdje nisi prava ti, niko te ne upoznaje takvu... u cjelini.

Kaže mi:
Svi dobivaju dijelove tvoje ličnosti... a gdje si prava ti?

...

(Ne pitam, a htjela bih:
Gdje da potražim izgubljenu sebe?)

...

Plašim se... kao da gubim razum. Sve mi se miješa...

Riječi koje ispisujem na različitim mjestima
u razgovorima sa različitim ljudima
postaju jedno.

I ja znam da ti ljudi nisu ista bića... ali kao da jesu.
(Možda i jesu? Neka kažu, da ne mislim da sam luda.
 Ili neka ćute. Neka me ostave u mojoj prividnoj anonimnosti i sigurnosti.)

Ne mogu... ne mogu i dalje držati sve te svjetove odvojene jedne od drugih.
Svjetove zauvijek nespojive!
Kako bih voljela da moje biće nije ovako slojevito!

Plašim se da će me prozrijeti... prepoznati moje pretvaranje.
(Nije to zbilja pretvaranje, ipak! Ja ne lažem, samo prikrivam istinu.)
Tamo... i tamo... i tamo... i ovdje... prepoznaju li me?
Zapravo, ne. Nikome nisam toliko važna da me traži tamo... i tamo... i tamo... i ovdje.
A kada i bi... Ko bi mene prepoznao u svemu tome?
Nema nikoga ko zna cijelu mene... I nikoga ko bi želio sastaviti sve kockice.

Ljudi koji me poznaju i vole i trpe ne zaslužuju znati tamnu stranu moje ličnosti.
Neka misle da je najtamnije što od mene mogu dobiti nervoza i svađa.
O, neka ne saznaju za ovo... i ono... još gore.

A ja ću nastaviti... sa strahom.

...

Nema prave mene, znate? Nema je.
Ja sam ovdje... ova tamna, nesretna duša... (Jesam li baš toliko nesretna?!)
I tamo... (Stvarnost.)
I tamo... (Najbliže osobe.)
I tamo... (Ne želite znati!)

Sve sam ja. Čudna, neuhvatljiva. Nemoguća.

...

Trebala sam dosad naučiti živjeti dvostrukim životom?
Samo dok niko ne povezuje... Želim očuvati svoj privid sigurnosti!

03.06.2016.

...

Ruže...

Ruže me čine ubojicom.  Višestrukom ubojicom.
Ruže. Jebene ruže.

Učili me da ne trgam behar sa grane.
Učili me da ne gazim travu.
Učili me da ne kradem tuđe voće.

A onda sam ja postala ubojica ruža.

...

Na mom prozoru velika prozirna vaza sa ružama.
Osam ruža otrgnutih sa grane... ubijenih.

...

Ruže bez trnja... naučila sam ja svoje lekcije.

...

Želim ih. Kradem ih. Ubijam ih.
Ubija ih moja sebičnost.
Moja želja da ih držim uz sebe.
Moja nemogućnost da se obuzdam.

Kradem ih i ubijam i donosim u svoju sobu.
I onda ostavljam na prozoru.

...

Granice naše bliskosti određujem sama.
Ili bih tako htjela vjerovati.

(Znam, znam... Svi smo mi marionete.)

...

Jesu li ruže bez trnja i dalje prave ruže?

...

Volim ih gledati na prozoru.
Volim znati da su blizu, da ih mogu dodirnuti.

Ne činim to. Samo ih gledam.

...

Ruže će uvenuti...
Latica za laticom, polako će nestajati...
A ja ih i dalje neću dodirnuti.

Jer se plašim. Jer ne želim.

Jer će me zarobiti... a ja nisam spremna da budem zarobljena.

...

Volim ruže... i upravo ih moja ljubav ubija.

29.05.2016.

...

Utočište.

Trebale su to biti majčine ruke koje zagrle i obrišu suze i obrišu krv sa koljena i poljube kosu i stežu u zagrljaju dok bol ne prestane.

Trebale su to biti očeve ruke koje podignu u vis i okreću u krug i čine da dodiruješ nebo i da se smiješ i smiješ i smiješ.

Trebale su to biti sestrine ruke ispletene sa tvojim dok  zajedno ležite u krevetu i ispod prekrivača šapućete o tajnama koje samo vas dvije znate.

Utočište. Nema ga. Nema ga. Nema ga.

Utočište je ovaj blog. Godinama... gotovo osam godina. Najmanje je na njemu lijepih stvari... kao da se nikad nisu desile. A jesu. I dijelila sam ih sa ljudima koje volim i nije bilo potrebe da ovdje zapisujem. Zato one teške ne dijelim ni sa kim. Nema utočišta. Nema sigurnih ruku. Samo bijeli ekran i crna slova što niču svakim pomicanjem mojih prstiju duž tastature.

Nema utočišta. Samo dva stranca sa kojima dijelim kuću i koje volim i koji me ne poznaju. Samo odsustvo u prisustvu koje boli i boli i boli.

Nema utočišta. Samo prijatelji koji imaju svoje živote. I zajedno izlazimo i šetamo i pijemo Somerby i jedemo Chipas piletinu i dvije kugle domaće vanilije iz Egipta i opet šetamo i tipkamo na viberu i pijemo kafu i tipkamo na facebooku i idemo u shopping i opet tipkamo i opet šetamo i opet jedemo i opet tipkamo i opet pijemo... I opet nema nikoga. I vrištala bih jer sada treba neko. Treba jer dođu teški dani. Teška noć. I suze. I praznina. I utočišta nema. I nema.

Sutra će biti dobro. Sutra ću se nasmijati svojoj večerašnjoj slabosti i dokazati sebi da ja mogu sama. Sutra, kad sve prođe, kad sama prođem kroz sve i ipak se probudim nasmijana... Ja mogu sama. Ali je nekad tako teško biti sama.

Gdje se izgubilo moje utočište?

10.05.2016.

...

Nakupilo
se
u
meni
previše
svega
ničega.

Previše
praznine.

10.03.2016.

...

Djevojčice moja najdraža...

Riječi... riječi nisu dovoljne.

Riječi nema. Tišina. Tuga. Tama.

Sve što je moglo biti. I sve što nije.

Snovi... I stvarnost. Ljubav... I gubitak.

"Neću misliti na te, ne budi to što drijema." Neću. Eto. Iz inata. Iz čežnje. Iz ljubavi.
Neću. Ili ne mogu?

Nisam ni pomislila... otići... tamo. Valjda se još nisam naučila da si mi blizu.
Odjednom si tako blizu. A ja se nisam sjetila... Ili nisam htjela.
Nisi ti... tamo. Ti si negdje drugdje.

U svjetlu umjesto u tami. Najsjajnija zvijezda na nebu. Duga iznad grada.
Ti si svaka leptirica šarenih krila... Ti si riba što pliva u čistoj rijeci.
Ti si šum talasa u suton... Ti si ptica u letu...

Ti si sve lijepo, čisto, nježno, veselo... samo nisi... tamo.

Ne u tami. Ne u tišini. Ne!

Želiš li... parče čežnje? Evo, odsjekla sam. Meni najveći dio.
Tebi samo malo. Da okusiš.
Da podijelimo nešto zajedničko.

11.02.2016.

...

Sarajevo, februar... A ja posmatram nebo i osjećam se kao da sam na moru. Divni, ružičasti oblaci govore kako se negdje iza mojih leđa budi sunce. Gotovo da mogu osjetiti miris mora i čuti talase kako zapljuskuju obalu i galebove u niskom letu... Nedostaje mi more sa njegovom beskrajnošću, njegovom neizrecivošću... Nedostaje mi sveprožimajući osjećaj pripadnosti svijetu dok ga posmatram... I Sarajevo, lijepo moje Sarajevo koje uspijeva u hladno februarsko jutro dočarati buđenje na moru... Ponekad, ponekad vrijedi ostati budna cijelu noć samo da bi posmatrala buđenje novog dana.

28.01.2016.

...

"Prigrlih našu Dolores i ljubim joj plave loknice. Jednom rukom držim uzde, a drugom dete prigrljeno uz grudi. Prolazimo kroz raštrkano naselje. Lepo je. Svo u zelenilu i rodu. Ne diramo ništa. Ne sme se. To je naš zakon, a i kažnjivo je ako se prekrši. Samo ako nam dobrovoljno narod nešto da, može se uzeti. Sami nikako. Dešavalo mi se da noću idem kroz šljivik, da me šljive po licu udaraju, naročito kad idem konjem, a da nijednu ne uberem. Iako je noć, pa niko ne bi video, iako se prazan stomak grči.

Na konju, sa detetom, lagano pratim kolonu. Malo sam odsutna i nešto zamišljena. Trže me iznenadno i razdragano cikanje moje devojčice. Pružilo dete ručice uvis prema trešnji punoj zrelog ploda. Steže i opušta šake i sva treperi od radosti. Na licu osmeh i pokreti usnama koji pokazuju želju za hranom. Nikad nije videlo trešnju ni na slici. Niti ma kakav plod crven ili sličan trešnji. Rođena je početkom novembra, raspla u planinama i snegu. Pitominu je jedino videla u aprilu, kada sam stigla u Nikšićku župu u Šipačno. Nikakvih voćki još nije bilo. Sad joj je osam meseci. Otkud tako snažna želja za ovim crvenim plodom? Otkud zna da je to zrelo, da je to nešto prijatno i lepo? Instinkt. Da li je moguć takav prirodan nagon? I dok tako razmišljam, hvatam joj ručice, ljubim ih i savijam prema grudima, a glavicu zaklanjam da ne gleda trešnje. Da je na taj način moje srce poželjela - dala bih joj ga. A trešnje? Nisu naše. Ne smemo ih dirati, dok neko ne ponudi. A niko ih nije ponudio. Zavaravam je, skrećem joj pažnju na druge stvari i požurujem konja, da pobegnem od crvenih trešnji.

Prošlo je preko trideset godina, a još nisam pobegla od crvenih trešanja. Svake godine, kad vidim prve vezice crvenih trešanja na tezgama, na pijaci - pobegnem. I tako svake godine. Bežim, ali pobeći ne mogu."

Tebi, moja Dolores


Kada plačeš u pola četiri ujutro, moraš imati razlog. Razlog... Dolores, djevojčica rođena u novembru 1941., djevojčica umrla u martu 1943. godine. Dolores je bila samo jedna u nizu žrtava bezumlja koje je svijet zahvatilo tridesetih i četrdesetih godina XX stoljeća. Nisu je ubili njihovi meci, ali su fašisti krivi za smrt jedne Dolores..Da je svijet išta naučio, zaustavilo bi se na Dolores. Sudbina djevojčice koja nikad neće odrasti trebala je biti dovoljna da zaustavi sve ratove svijeta... A ratovi su se nastavili... Diljem svijeta... Čak i na istom onom tlu gdje je Dolores živjela svoj kratki život. I oteli su djetinstvo nekoj drugoj djeci...

17.01.2016.

Sramimo se.

Često, često se sramim nas. Mene, tebe, nas. Ljudi. Najvećih zvijeri na planeti.

Dječak je uzeo očevu pušku i oduzeo si život.
Dječak je skočio sa osmog sprata zgrade i oduzeo si život.

Jedan dječak je živio u Srbiji. Drugi dječak je živio u Bosni. Obojica su imali majke. Obojica su imali očeve. Obojica su imali život pred sobom. Obojica su otišli u smrt.

Jedan dječak je posudio očev automobil bez njegova znanja i oštetio ga u saobraćajnoj nesreći. Tačka. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, kako biste reagovali u takvoj situaciji? Potapšali biste svoje dijete po ramenu i čestitali mu na takvoj nesmotrenosti? Sumnjam. Vjerovatno biste povisili ton, odredili mu kaznu, neki od vas bi ga možda i udarili. I vjerovali biste da je dijete iz toga izvuklo pouku i da u budućnosti neće činiti takve greške. Ali, zamislite sada: dječak se ubio zbog toga. Nije dočekao očevu pridiku. Nije se usudio doći i priznati što je uradio. Otišao je putem za koji je vjerovao da je jedino rješenje. Treba li osuditi oca tog dječaka koji ga je, možda, par dana prije kaznio jer je kasno došao kući? Treba li osuditi oca jer je, možda, prijetio dječaku da ne smije uzeti automobil i da će biti u problemu ako to uradi? Ne, naravno da ne... Djeca odrastaju i pritom čine greške. I koliko god vi, brižni i hvalevrijedni roditelji, nastojali biti pedagozi u njihovu odgoju, nećete uvijek sve riješiti razgovorom bez podizanja tona ili bez kazni za dijete. Trebate li, svaki put kada ga kaznite, razmišljati o tome da bi vaše dijete moglo posuditi vaše oružje iz ormara i oduzeti si život? Ili prosto vjerujete da svaka kazna, svaki prijekor uče vaše dijete pravim životnim vrijednostima i vode ga pravim životnim stazama?

Vratimo se sada na drugi primjer....

Jedan dječak je zlostavljan u školi, roditelji su ga upisali u drugu školu, odveli psihijatru. Tačka. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, što biste vi učinili drugačije? Vama se nikad nije desilo da vam dijete dođe neraspoloženo iz škole? Da muziku pojača na najjače i začepi uši rukama? Da se trgne na svaki vaš blagi dodir i da izbjegava kontakt očima? Da ujutro izmišlja mučninu ili bolove u stomaku ili neki deseti razlog za izostanak iz škole? Da vam čak kaže kako ga ismijava neko iz razreda jer ima Samsung S3 umjesto iPhone 6? Nadam se, zbilja se nadam da vaše dijete i da nijedno dijete ne proživljava takvo što. Nažalost, i ja sam ne tako davno bila dijete. Znam kako škola može biti divno mjesto puno topline i mjesto gdje se stiču prijatelji. Znam i da može biti mjesto verbalnog ponižavanja i fizičkog zlostavljanja, Dakle, pretpostavimo da jeste doživjeli neku od ovih situacija sa vašim djetetom. Zapitajte se, brižni i hvalevrijedni roditelji, što ste učinili? Što biste, zaboga, učinili drugačije?

Osudili ste majku. M A J K U. Ženu koja je nosila dijete devet mjeseci, rodila ga, odgajala, kupovala mu igračke, pravila omiljeno jelo, vodila u tržni centar u kupovinu. I zatekla ga mrtvog na pločniku ispred zgrade. Osudili ste je.

Naravno, niste to odmah učinili. Ne, niste. U početku ste bili puni suosjećanja. A onda ste saznali da je ona razvedena od dječakovog oca. Usudila se razvesti! Istovremeno ste saznali da se ponovo udala i to za nekog ko nije iste nacionalne pripadnosti. Usudila se i to učiniti! Saznali ste da ima karijeru. Da ima prijatelje. Da ima život. I što je najgore, usudila se PROGOVORITI. Da je u miru i tišini oplakivala svoje dijete, još bi imala punu podršku cijelog našeg društva. Tako i treba, neka sjedi i plače dok i sama ne umre. Ali ne, ova majka govori. Optužuje. (Ali ne i osuđuje!) Traži pravdu. Traži istinu. I zato nam ne valja.

Naše licemjerno društvo osuđuje majku koja ne plače dok govori o svom mrtvom djetetu. I u potpunosti podržava oca koji javno optužuje majku da je kriva za smrt tog djeteta. Ali, on je zaplakao, sentimentalno donio dječakove cipele iz djetinstva i... Budimo iskreni, on je muškarac. Naravno, on je i otac. I niko se ne može usuditi mjeriti čija je bol veća, očeva ili majčina. U ovom slučaju, namjerno previdimo očuha. On je tuđa krv, kako bi on mogao voljeti dijete? On je razorio taj brak, kako bi on mogao voljeti dijete? On je samo živio sa njim, ručao za istim stolom sa njim, vodio ga na izlete, kako bi on mogao voljeti dijete? Bravo za nas, bravo za naše licemjerje.

Vratimo se na početak... Dva dječaka. Dvije različite životne situacije. Iste odluke. U slučaju dječaka koji je si oduzeo život očevom puškom jer se plašio pridike zbog oštećenog automobila, nikome neće ni pasti na pamet osuditi oca. Kao da je mogao znati, prilikom neke prethodne pridike sinu, da će ovaj tako reagovati u budućnosti. Naravno da nije. I naravno da nije kriv. U slučaju dječaka koji je stvarne razmjere zlostavljanja koje je pretrpio skrivao od porodice, svi se usuđuju kriviti majku (i očuha). Kao da oni nisu učinili sve što je bilo u njihovoj moći. Licemjerni građani bosansko-hercegovačkog društva, brižni i hvalevrijedni roditelji, što biste vi učinili drugačije? Možda... Možda sada i biste... Možda ćete više pažnje obratiti na svoje dijete, na njegovo ponašanje. I možda time spriječite novu tragediju. I zato trebamo biti zahvalni majci koja je progovorila. Zarad njenog djeteta i zarad sve druge djece.

I trebamo se sramiti. Kolektivno.

27.06.2015.

...

'Ako treba, ja ću poći 'mjesto tebe ove noći da te spasim, da te sačuvam. I do Boga i do neba, i još više ako treba, samo da te meni ostave nebeske kočije.' Da sam barem mogla. Da barem sada mogu. Praznina. Ogromna. Plašim se da nikad neće biti popunjena. Dok je svijeta i vijeka. Nižu se dani, prosječni, obični, sretni. I samo jedan trenutak u kojem dođe misao o tebi. O svemu što je moglo biti i svemu što nikad neće biti. Stol koji nikad neće biti postavljen za četvero. Jedna strana zadnjeg sjedišta automobila koja će uvijek ostati prazna. I prazni albumi bez tvojih fotografija. I prazna soba koja je mogla biti tvoja, ispunjena tvojom odjećom i posterima tvog omiljenog pjevača. I prazan život bez tebe. Njihov, moj, naš. Isprepleteni sa tvojim, zauvijek. Suze koje neće biti isplakane. Jecaji koji će ostati prigušeni. Jer tako mora biti. Nek mi još samo kažu kako izbjeći prazninu u srcu, u životu. Nek mi kažu kako da te jednom zauvijek prebolim. Volim te, najdraže moje. Uvijek najdraže.

14.05.2015.

...

Život je lijep...

26.04.2015.

...

Rekao je da ne sviraju često tu pjesmu. I da je ovdje mogu odsvirati, da je Sarajevo mjesto gdje je mogu odsvirati. A ja sam samo čvrsto zagrlila samu sebe. I gledala blijedo u jednu tačku umjesto da mislim, da osjećam... Da se pitam je li tu, dijelimo li isti prostor, dišemo li isti zrak... I nije bila jedina, ali je bila najteža pjesma za podnijeti. Prošli put sam plakala dok ju je pjevao. Bukvalno. Napredujem, valjda? Ili bih za ove tri godine trebala da se smijem prošlosti? Sebi samoj? Jer, 'sećanje je smešna lupa, koja sitne stvari uveličava'. Ili ipak nije? Čini mi se da su ovo neke krupne stvari... Teške za podnijeti... Beskonačne... A kraj se ne nadzire. (Znam, mila, da ti je rođendan. I neka je sretan, nasmijana plava djevojčice. Ali ne mogu, ne mogu još o tebi misliti. Ne večeras.)

20.03.2015.

...

Proljeće. Sunce. Cvijeće. Pčele. Sranje. Hoću da je opet sumorni novembar, da barem imam opravdanje za sebe. Umorna. Nenaspavana. Iscrpljena. Da, baš. Prije će biti nesretna. Duboko nesretna. Ne znam zašto. Ili znam?

14.03.2015.

...

Nisam te zaboravila. Iako sam htjela. Nisam mislila o tebi. Nisam ti pisala. Veliki datum je došao i prošao. Dvadeset godina. Dvadeset neproslavljenih rođendana. Nisam mislila o tebi, ali si ipak bila tu. U svakom trenutku. Uvijek si tu. Čak i kada to ne želim. Čak i kada bi te bilo lakše izbrisati. Večeras sam čitala knjigu. O hrabroj djevojci koja pokreće pobunu u njenom svijetu. O zbunjenoj djevojci koja ne može izabrati između dvojice mladića. O djevojci odlučnoj da pod svaku cijenu spasi mlađu sestru. O nesretnoj djevojci koja gleda kako joj sestra umire pred očima. Makar sam toga pošteđena. Ako je to neka pošteda. Nekad se osvrnem oko sebe, kao da te očekujem vidjeti. Imam viziju tebe. Odrasle tebe. Djevojke koja mi se smiješi sa druge strane sobe. Koja se ljuti jer sam posudila njenu četku za kosu. Koja mi priča o svom momku. Ponekad zatvorim oči i prepustim se svojoj mašti. Nakratko živim u svijetu u kojem još postojiš. U kojem smo nedavno proslavile tvoj rođendan. Dovraga. Dovraga. Dovraga i natrag. Hiljadu puta. Pravda? Aha, možeš misliti. Sudbina? Baš. Nedostaješ... Eto, da znaš. Iako vjerujem da to osjećaš.

16.02.2015.

...

"Suviše tajni u očima, u zlatni okov je prstić pao, molio me dugi pogled da je kradem. Dovraga, kafa je gorčila, al' taj sam ukus od nekud znao, probao sam jednom davno divlji badem.' Eto, tako. Ispočetka...

06.02.2015.

...

Zvala me prije par mjeseci. Zvala da kaže da je položila neki ispit. A ja jedva čekala da prekinemo razgovor. Ona sretna zbog ispita. Ja sretna zbog nje. I dvostruko više nesretna zbog tebe. Juče mi se ponovo javila. Opet je položila ispit. Dobro joj ide, na svu sreću. Bit će uspješna u svom budućem zanimanju. Drago mi je zbog nje. I drago mi je što me se sjeti, što mi se javi. Što dijeli takve stvari sa mnom. Volim je. Iako je daleko, iako je ne viđam često. Bolje je da živimo u različitim gradovima. Ne bih podnijela da je tu blizu. I da je gledam kako iz dana u dan, iz godine u godinu raste, odrasta, stvara nova prijateljstva, započinje veze, gleda filmove, čita knjige, izlazi u kafiće, farba kosu... Vidim tebe u njoj, uvijek. Ona je postala velika djevojka, a ti... Ti nikad nećeš biti... I kad je gledam, vidim sve ono što si ti mogla postati, a nikad nećeš... No, tako to ide u životu. Neki ljudi dobiju kćerku koja studira medicinu. Drugi dobiju hrpu kostiju u zemlji. Ne pitam nikad zašto ti umjesto nje. Ili zašto ti umjesto bilo koga drugog. Ne usuđujem se. A ipak, ipak bi dala cijeli svijet za tebe, malena.

09.01.2015.

Oproštaj

Niko nije mogao naslutiti da će godina ovako početi. Dok jedni oplakuju žrtve bezumnih napada, drugi slave zločince... Doduše, nama na Balkanu to i nije tako strano, mi najbolje znamo mrziti tuđe i kad je dobro, a voljeti svoje i kad je zlo. E pa, ja odbijam! Svaka religija ima svoje svetinje. U njih se ne dira. Nije ljudski. Nije pošteno. I zato postoji sud. I tužbe. I odštete. Ne ubija se zbog crteža! Zar Bog tako propisuje? Zar si time veći vjernik?

Jedna porodica je nesvjesna događaja iz vanjskog svijeta. Oni oplakuju smrt samo jednog čovjeka, jednog supruga i oca i sina i brata i rođaka... Njegova smrt nije promijenila svijet, ali su njegova djela promijenila živote mnogih drugih, poput njega običnih ljudi. Mnogima je bio najdraži član porodice, onaj koji silnim naporima da održi kontakte i sačuva veze i pokaže ljubav ponekad i dosadi stalnim pozivima i porukama. Kao da je, duboko u sebi, znao da nema dovoljno vremena da ga provede sa svojim najbližim. I zato se potrudio da ga svi vječno pamte.
U idealnom svijetu, nikad se ne bi moglo desiti da jedan otac sahrani sina. U našem svijetu odavno vlada haotično stanje. Zadnje stranice dnevnih novina sve češće su ispunjene slikama mladih, života željnih ljudi. I posljednjim riječima koje im upućuju njihovi roditelji. Roditelji nikad ne bi trebali nadživjeti svoje dijete. To je protivno svim zakonima prirode.

Smrt je tako teško prihvatiti. Tako je konačna... Ljudi odbijaju od sebe pomisao da nikada više neće čuti, vidjeti, zagrliti nekoga koga vole. I uvijek se javlja ono neizbježno pitanje, koje se jedva usude postaviti: zašto moj neko? Bog zna najbolje... A ljudi... Ljudi moraju vjerovati da će se poslije smrti sastati. Tamo negdje, u nekom boljem svijetu.

Ovdje, šta ovdje ostaje? Što učiniti poslije smrti? Skloniti odjeću iz ormara. Pritom je mirisati, osjetiti miris onog koga više nema. Baciti četkicu za zube. I plakati jer je polica u kupatilu tako prazna. Prodati automobil. Opet plakati jer naviru sjećanja na onog koga više nema u tom automobilu.Tražiti da se obriše profil sa društvene mreže. Okačiti po stanu zajedničke fotografije. I opet plakati... U početku svakog sata. Kasnije nekoliko puta dnevno. S vremenom prođe i cijeli dan bez suza. Onda sedmica. Jednom se skupi i cijeli mjesec dana. I onda jedno sjećanje i sve se ponovo vrati. I opet nastaviš živjeti. Jer se tako mora. Jer suze nikog dosad iz mrtvih nisu digle. Jer se ne može živ u zemlju. Jer život ide dalje, čak i kad je najteže.

Dok ovo pišem, ni sama nisam svjesna. Čekam neke vijesti, da neko javi da je greška, laž... San iz kojeg nikako da se probudimo... Sjećam se svoje drskosti u razgovorima i stalnih podbadanja. I osmijeha i zezanja koje bih dobila u odgovor. On nikad nije ulazio u sukobe, on je probleme rješavao zezancijom. A ja sam ih rado započinjala, jer mi je smetao njegov stil života. Jer nisam razumijevala stalnu potrebu za zabavom, nimalo ozbiljnosti. Sada shvatam... I žao mi je... Sjećam se posljednjeg susreta. Njega na vratima na kojim više nikad neće stajati. Djevojčica koje zovu oca i koje ga više nikad neće zvati. Šala koje nikad neće biti ispričane. Cijeli jedan život prekinut je tako iznenada. Bez razloga. Barem neće biti zaboravljen. Tako je mnogo ljudi čije je živote ispunio i koji će ga se sjećati. A to je ipak više nego što mnogi dobiju.

Neka ti Bog oprosti sve grijehe. I neka te sačuva tamo gore, odakle ćeš moći paziti na one koje si ostavio za sobom. A njima ćeš trebati i nedostajati, svakim  danom sve više. Kažu da je to grijeh, ali ću ipak reći: nije bilo vrijeme da odeš. Imao si još mnogo godina ispred sebe... One nisu zaslužile ostati same na ovom svijetu. Ovo je tako nepošteno. Ali, ti si već znao? Zato i jesi živio svaki dan kao da ti je posljednji. I stvarao si mostove prijateljstva koje ni smrt nije prekinula. Ako se živi kroz tuđa sjećanja, onda ti nikada i nećeš umrijeti.


Stariji postovi

Tražeći tebe među zvijezdama.