Jedna livada puna cvijeća pored rijeke. Dvojica razigranih dječaka čije glave tek ponekad izvire iznad površine cvijeća. Njihov smijeh koji odzvanja. Doživljeno i proživljeno. Preživljeno. Uz njega čiji me glas iz daljine pita gdje sam odlutala. Slatki su, kažem pokazujući na njih. Ne objašnjavam čežnju koju budi smijeh tih razigranih dječaka. Ne spominjem snove sahranjene…

Nastavi čitanje →

"Sad mu je ta fotografija nedostajala. Možda mu je, u ovom trenutku, samo trebao pogled nekoga tko nikad neće ostarjeti. Tko nikad neće imati pedeset godina. Tko nikad nije imao ni trideset, pa čak ni dvadeset pet. Nekoga tko zna da je ostati budan najmanje što možeš učiniti – ako već postojiš. Ostati budan umjesto…

Nastavi čitanje →

Boli. Jebeno boli. Svaki put kad je vidim. Zato je i ne viđam. Ponekad, zalutam u njen svijet, barem virtualno. Ona se smije, ona se druži, ona živi svoj život. A mene boli. Jer je ona živi podsjetnik na sve što je trebalo biti i nije bilo i nikad neće biti. A godine idu… samo…

Nastavi čitanje →

Da barem imam hrabrosti da život ovdje i sada završi. Jer, ovako izgleda dotaći dno, ovako izgleda voljeti nekog više od sebe. I sve opraštati, svoje riječi pregaziti, samo da zadržiš najvoljenije biće. (Zar bih, zar zbilja bih?) Jednom sam izgubila ono što je trebalo biti najdraže i prije nego sam znala da imam, zato…

Nastavi čitanje →

Kako izgleda oproštaj? Pružena ruka, pomalo znojava? Čvrst zagrljaj koji ne želiš prekinuti? Pogled kojim se govori više nego riječima? Par otipkanih rečenica u inboxu? Crna vreća puna uspomena u smeću? Suze i krici očaja, tragične scene? Grube riječi, čiji je cilj da povrijede? Mahanje rukom? O, ne, ne bih rekla… Opraštanje od nekog bitnog,…

Nastavi čitanje →