Tražeći tebe među zvijezdama.

19.11.2018.

...

Teško je o sreći sanjati.

14.11.2018.

...

Zapamti juče.
Zapamti strah od kojeg drhtiš.
Zapamti prazno mjesto pored sebe.
Zapamti da možeš sama.

Tako su te naučili. Takvom su te napravili.
12.11.2018.

...

Strah je dobro podijeliti. Manje tereta na ramenima koja i tako nose previše.

09.11.2018.

...

I sve što dođe, sama ću dočekati.

04.11.2018.

...

Plaši me da ću jednog budućeg jutra, sličnog ovom današnjem, prosto odustati.

15.10.2018.

...

I tako to krene, kada prvi put pričaš o kiši umjesto o duši.

03.10.2018.

...

Kad istinski vjeruješ u drugi život, živjeti je lakše. I podnijeti sve što ti sudbina donese. A kako prihvatiti da je ovaj život sve što imaš? I da izgubljeno sada jeste izgubljeno zauvijek?

01.10.2018.

...

Postoje koferi koji se sa razlogom ne otvaraju.

21.09.2018.

...

Kad izgubiš...

17.09.2018.

...

Zašto ja?!

Ponekad je tako teško disati.
 
15.09.2018.

...

Plaši me da ću jednog dana ovo vrijeme smatrati sretnim. Jer, život će donijeti samo više crne, a moja paleta boja već se istrošila.

10.09.2018.

...

Divni, nasmijani dječak. Smiješi se. I na anđele miriše. U naručju držim tuđe dijete. Kao da je čitav svemir na svom mjestu. I onda se vraćam svom svijetu... praznina me doziva. Ništavilo me doziva. Svijet u kojem neće biti dječijih osmijeha i dodira i mirisa, svijet bez djeteta u mom naručju, nije svijet za mene... I može bez mene.

07.09.2018.

...

Za ljude koji su spremni oduzeti sopstveni život kažu da imaju mnogo ili nedovoljno hrabrosti. Dovoljno su hrabri da prekinu život. Ili nisu dovoljno hrabri da se suoče sa njim. Mislim da nije presudna hrabrost. Već očaj. Beznađe. U jednom trenutku postane previše. (Ponekad mi se čini da je taj trenutak suviše blizu. Sat otkucava.)

03.09.2018.

...

Miriše septembar na neostvarene snove. Dječije osmijehe i školske klupe. Miriše septembar na neuspjehe i razočarenja. (Dobro je dok tablete postoje. Uz njih se barem diše.)

30.08.2018.

...

Tri sekunde. Doslovno tri sekunde nade. Koštale su me tri života. Neke su stvari ipak previše lijepe da bi se desile meni.
17.08.2018.

...

U teškim danima, zapitam se ko je ukrao moju sreću, kome je data... U najtežim danima, zapitam se gdje je nestao vazduh, ja bih da dišem. Još uvijek trebam svoj vazduh i sreću i život koji neki drugi ljudi žive. Negdje pod nebeskim prostranstvima i ja postojim i kad je već moja sreća drugima poklonjena, mogu li barem u miru disati? Dok drugi žive, ja o zvijezdama sanjam... jer tamo je mir. Jebem ti pravdu.

07.08.2018.

...

"Tebi je teško. Bla. Bla. Bla." Svaka riječ kao rez oštrog noža. Dovoljno za život cijeli. I previše.

01.08.2018.

...

Da može, ja bih da se probudim prvog septembra. Ili nikada.
29.07.2018.

...

Da te ima, bilo bi sreće.

Da te ima, studirala bi i možda bi obnavljala godinu i promijenila dva fakulteta i potajno bila zaljubljena u mladog asistenta i išla na kafe sa kolegama i prijavila se za razmjenu studenata i planirala budućnost i birala svoj posao iz snova.

Da te ima, zvala bi me da se pohvališ prvim položenim ispitom i strepila bi dok čekaš rezultate i govorila sve najgore o strogom profesoru i posudila moju haljinu za neku prezentaciju i prespavala jutarnja predavanja više puta nego je dopušteno.

Da te ima, diplomirala bi i učinila ponosnim i njih i mene i dobila bi mnogo cvijeća i možda bi bila srebrena ili zlatna značka i upisala bi master studij i željela više i nastojala postići sve što želiš i dati svoj doprinos onome što bi izabrala kao svoju struku.

Da te ima, možda uopće ne bi studirala nego bi radila i trošila novac na putovanja ili odjeću i uvijek bi me zvala da te izvučem iz škripca do neke naredne plate i voljela bi svoj posao ili bi ga promijenila prvi put kada te šefica naljuti jer ti se može.

Da te ima, možda bi imala djecu i ... Dovraga. Ne mogu.

Da te ima, ja bih te imala.
13.07.2018.

...

Živjeti u paralelnom svijetu. Započeti život iz jedne tačke koja može biti današnji dan, juče ili sutra. Stvarati isprepleteni niz događaja, sretnih ili manje sretnih, uplesti poznate osobe i one stvorene u mašti. Stvarati jedan drugačiji život, prema svojoj želji. Ne baš savršen, u mom svijetu nikada savršen. Hodati cestom, ali ne primjećivati ljude, zgrade, automobile. Voditi razgovore u sopstvenoj glavi, osjećati sreću ili strah ili ko zna koju emociju. Sve svakodnevne aktivnosti obavljati automatski. Živjeti samo i isključivo izmaštani, nepostojeći život. Trgnuti se na trenutak, kada stvarnost doziva dovoljno glasno. I opet pobjeći, jer tamo je dobro, tamo je sreća. Ne znam postoji li medicinski termin za takvo stanje, ali znam da me plaši do besvijesti. I odupirem se svim snagama, jer pamtim kako me posljednji put povratak u stvarnost dotukao. I dopustim sebi pokoji trenutak bijega, ali prekidam prije nego postane ozbiljno, prije nego se predam u cjelosti. Ne znam dokad ću se odupirati. Trebam pobjeći od svog života. Na ovaj ili onaj način. A kada se vratim... valjda preživim povratak u stvarnost. Stvarnost gdje sam sama, sama, sama... Možda sam zrela za psihijatriju. Možda sam nesvjesno drogirana. Možda sam samo kronično nesretna osoba kojoj je najbolja strana života trenutno to što nema rak. Jer, svoj život ne bih mijenjala samo za te okolnosti. Svi drugi žive sretnije od mene. A ja nikad nisam tražila previše... ni ljepotu, ni novac, ni princa na bijelom konju.

02.06.2018.

...

Zbilja, zbilja ne znam kuda i kako dalje. Kao da postoji cijeli jedan život koji čeka na mene, sa druge strane ceste. Ali nema mosta, nema načina da pređem tu jednu jedinu prepreku da bih nastavila dalje. Umorna sam. I ne znam kako se izvući iz začaranog kruga. (Zapravo, znam. Ali za to još uvijek nije vrijeme.)

06.05.2018.

...

Juče se udala. Bez mnogo riječi, poželjela sam joj sreću. Od srca. Ponekad život piše sretne ljubavne priče i iskreno se nadam da će njena biti jedna od takvih.

27.04.2018.

...

Nedostaje mi moj stari život.

15.04.2018.

...

Psihologija kaže:

Izolacija predstavlja naučen, nesvestan način reagovanja na frustraciju kojim se izbegava napetost ili anksioznost na taj način što se izbegava njen izvor. Ljudi koji su doživeli veliki broj neuspeha skloni su izbegavanju društva i povlačenju u sebe. Kliničari takve osobe opisuju kao mirne, rezervisane, samodovoljne i hladne. U stvari, ovaj spoljni izgled je samo maska. Čim se pojavi neka situacija koja deluje uznemirujuće, gubi se taj prividni izgled hladnoće i rezerviranosti i uznemirenost izbija na površinu.

Fantazija predstavljan naučen način reagovanja na frustraciju na način što se problem, umesto stvarnom delatnošću, prividno 'razrešava' sanjarenjem. Tokom sanjarenja problem se sa lakoćom 'rešava' i u sadržaj sanjarenja ovoga tipa ne može da prodre ništa što ugrožava pozitivnu sliku o ličnosti. Sanjarenje o događajima u kojima je osoba koja sanjari izvršila neko herojsko delo i izazvala divljenje okoline, koja je pre toga nije priznavala, je vrlo često odbrambeno sredstvo neuspešnih pasivnih osoba. U izvesnim slučajevima osobe iz ove grupe mogu početi da mešaju stvarnost od mašte, pa se takav tip poremećaja naziva 'pseudologia fantastica'.


(Iz poglavlja o mehanizmima odbrane usmjerenim na bjekstvo od problema. Nisam se pronašla. Nisam.)

31.03.2018.

...

Najljepši i najtužniji snovi su oni za koje bismo željeli da se nikada nisu završili.

Bila bih sretna da se jutros nisam probudila, samo kad bih mogla i dalje sanjati. Sretna bih i zaspala noćas, samo kada bih vjerovala da ću nastaviti sanjati.  Sanjati taj svijet koji ne postoji.

Bila je to neka plaža. I neki nepoznati ljudi. I mama. I jedna djevojčica. I ja. Jedna sasvim obična scena. Vjerovatno ukradena od nekih običnih ljudi i pohranjena u podsvijest. Bila sam starija, možda ne ovako stara, ali starija nego što bih bila kad bi bilo riječ o... Da, bila sam starija. I ta je djevojčica bila čitav moj svijet. Sestra. Ne sjećam se kako je izgledala i ne bih je sada mogla opisati, ali se sjećam kako sam se osjećala dok sam brinula o njoj.

Život je baš fer.

28.03.2018.

...

Čak ni pisati više ne mogu. :)

20.03.2018.

...

Trebaš mi. Prazne riječi nikom upućene. Trebaš mi. Odzvanja tišina isprekidana jecajima. Trebaš mi. Samo jedan zagrljaj donesi sa sobom. Trebaš mi. Osjećam se slomljeno kao nikad prije. Trebaš mi. Ne znam kada će prestati. Trebaš mi. Više ne prepoznajem sebe samu. Trebaš mi. Moj je život film u kojem sam statista. Trebaš mi. Nemam snage nastaviti dalje. Trebaš mi. Čini mi se da je samo jedan put. Trebaš mi. U ovoj praznini životom što se zove.

Ako se izvučem, znat ću da sam sama uspjela u tome.
Naposlijetku, svi smo mi sami.
Ako se ne izvučem, barem nikog neću razočarati.

20.03.2018.

...

Ovako se ne živi na duže staze.

18.03.2018.

...


Bože, bože, di baš ja, od svih sretnih Cigana,
da se rodim baš kad zadremaš?
Da me ne blagosloviš... Nikad ni ne osloviš..

10.03.2018.

...











Ne razmišljati. Samo ne razmišljati.
 
Umara me tuga, duboka, neprolazna tuga.

Ne volim vlastite rođendane. Znaš ti zašto, najdraže moje.
Ne volim ni rođendane koji to nisu. Samo još jedna godina više.

Ne znaš ti, svašta se može sa dvadeset tri godine.

09.03.2018.

...

Nesposobna da prihvatim život u kojem te nema, prigrlim zamisao o tome kako bi bilo da si tu. Da tuga ubija, ne bi ni mene bilo.

15.02.2018.

...

Kad poželiš vrištati iz sveg glasa. A na kraju samo prećutiš.

12.02.2018.

...

Kada bih susrela petnaestogodišnju sebe, zastidjela bih se pred njom ovoga što sam danas. I tražila bih joj izvinjenje za naše zajedničke iznevjerene snove.

04.02.2018.

...

Jednom će biti previše.

28.01.2018.

...

Ima li i sebičnost svoje granice? Poput ljubavi, poput nježnosti, poput svih pozitivnih emocija?

26.01.2018.

...

Mnogo godina ranije, tražila sam joj da mi obeća. Bez obzira gdje i sa kim bila, bez obzira na sve životne okolnosti, tražila sam joj da provede taj dan sa mnom. Ne znam zašto sam pretpostavljala da ću saznati kada dođe taj dan, vjerovatno jer smo tada on i ja još uvijek bili prijatelji koji razgovaraju jedno sa drugim. Prijatelji koji razgovaraju o njegovoj vezi, između ostalog. Jebeš takvo prijateljstvo. Ali, pretpostavljala sam da ću znati unaprijed. Više ne pretpostavljam. Više nije bitno. Ali, njoj sam tražila obećanje da će biti uz mene. Da ćemo, kao u najjeftinijem američkom filmu, sjediti negdje zajedno, jesti sladoled, slušati tužne pjesme i gledati maraton neke serije. Juče smo se prisjećale prošlosti i tada je spomenula obećanje. I suze, odjednom suze u mojim očima. Preboljela sam, zbilja jesam. Ali, pomisao na taj dan... Valjda se neke tuge nikad ne prebole do kraja. Toliko godina, čovječe! Toliko mnogo godina.

23.01.2018.

...

Kad večera ostane nespremljena. Kad pomisliš da će to neko drugi srediti. Kad zaplačeš od bijesa jer nikog nema.

22.01.2018.

...

Disati. Jesti. Spavati. Čini mi se da još nisam zaboravila samo disanje.

17.01.2018.

...

Dođeš mi u misli, najdraže moje, kada ti se najmanje nadam. Ponekad, kada bi bilo očekivano da me neke situacije ili osobe podsjete, nesvjesno izbjegnem pomisao na tebe. I onda, gotovo su dva sata poslije ponoći, u odsustvu sna pospremam po kući (to je za neku drugu priču) i tako, dođeš mi... Nikada prije nisam razmišljala u tom smjeru kamo su me misli noćas odvele. I teško je, svaki je put teško jer svaki put otkrijem neku novu pokidanu, izgubljenu vezu između nas. Pod zvijezdama ispod kojih smo obje rođene i disale, nikada nije i nikada neće postojati biće koje mi je bilo tako slično. Biološki, bila si mi najsličnija. Sudbinski, bila si mi najbliža. Izgubila sam te. Izgubila sam te! Izgubila sam te! Dovraga, nikad te nisam ni imala. Samo prašnjavi kofer koji još miriše na tebe (a možda samo umišljam, možda miriše na deterdžent). Samo pokoja mutna fotografija (zašto ih nemamo više, zašto nisu bilježili svaki naš zajednički dan, svaki tvoj dan?) I hiljade misli o tome kako si trebala biti tu, kako bi sve bilo lakše da si tu, kako mi trebaš i kako mi nedostaješ... Sanjala sam davno nekad kako te mogu spasiti ako sam spremna žrtvovati cijeli svijet. I još uvijek nisam spremna dati cijeli svijet zbog tebe, previše je tamo negdje nevine djece kakva si i sama bila. Ali dala bih cijeli svoj život da mogu makar na jedan dan proživjeti oteti život kakav sam trebala živjeti. Dala bih cijeli svoj život da te zagrlim samo jednom.

14.01.2018.

...

Neka prestane.

10.01.2018.

...

"Ne poželi ništa tuđe,
svi smrtni gresi u tom su grehu."


Kad mati ne uspije spasiti...

24.12.2017.

...

Htjela bih pisati o protekloj godini, velikim i značajnim događajima koji su je obilježili. Htjela bih se prisjetiti svakog pojedinog dana, onih sretnijih ponajviše. Htjela bih reći da sam sretna i zadovoljna, da je iza mene jedna uspješna godina i da sam postigla većinu svojih ciljeva. Htjela bih pisati o narednoj godini, svojim planovima, željama i očekivanjima. Htjela bih sastaviti listu stvari koje želim postići i pretpostavljeni put uspjeha. Htjela bih sa nadom gledati u budućnost, očekujući da će nova godina donijeti samo dobre stvari u moj život. Htjela bih. Ali neću.

Od djetinjstva, nikada nisam imala velika očekivanja od prvog januara. Godine su dolazile i prolazile, donoseći sa sobom osmijehe i suze. Ali nikada nisam očekivala da će se svijet čarobno promijeniti kada otkuca ponoć prvog januara ili, još bitnije, da ću sama postati drugačija osoba. A opet, da mi se vratiti na početak ove godine i upozoriti sebe samu što da očekujem. Možda bih se onda lakše nosila sa svime. Nikad nisam imala prazniju godinu života. Kada zatvorim oči i pokušam se prisjetiti lijepih trenutaka, sjetim se dana kada sam magistrirala. Sjetim se Budve i broda i velikih talasa. Sjetim se male kafane i dva somersbyja na stolu. Sjetim se vjenčanja na kojem sam bila kuma. Sve se dogodilo godinu ranije.

Ne postoji ništa po čemu ću pamtiti 2017. godinu.

Užasnuta sam činjenicom da je prošlo 365 dana (358, da budem precizna) . I ja nemam sjećanja. Nemam lijepe dane. Nemam lijepe trenutke. Nemam lijepe emocije. Nemam ništa. Samo jedna prazna godina. Jedan prazni život.

I jedino sjećanje koje ispliva iz protekle godine jeste svađa sa njima. Da barem mogu zaboraviti, možda bih sretnije živjela. Najbitnije osobe u mom životu. I jaz koji nikad nećemo prevazići. Eto, mogu reći da je 2017. donijela nešto sa sobom. Spoznala sam, jednom i zauvijek, da se ni u koga ne mogu pouzdati.

Pročitah nedavno: 2018., nemoj shvatiti kao izazov moju tvrdnju da ne može gore. Eto, tako. 

19.12.2017.

...

'Jadna, jadna mladost. Roditi se na brodu koji ide ko zna odakle i ko zna kuda, rasti sa saznanjem da nema i da nikada neće biti nikakve luke."

Czeslaw Milosz

11.12.2017.

...

"Čovjek je fosil čim strpljivo podnosi ono što je nepodnošljivo."

Charlotte Bronte

07.12.2017.

...

Čokolada nije rješenje. Neka to bude ovogodišnja spoznaja.

05.12.2017.

...

Čini mi se da je tuga najstrašnija. Hoću... neki drugi svijet.

01.12.2017.

...

Dok god za svaki problem postoji i rješenje, živjeti se može. Bez suza. Smireno. Čak sa osmijehom. (Zanemarivši pritom krađu tuđih tableta za smirenje. Cilj ipak opravdava sredstvo.)

13.11.2017.

...

Nada? Nikad više u životu.
Nada te ovdje i dovela.
Jebeš nadu.

12.11.2017.

...

Ja bih da promijenim sudbinu, ako može?

08.11.2017.

...

365 dana


Stariji postovi

Tražeći tebe među zvijezdama.