Tražeći tebe među zvijezdama.

06.05.2018.

...

Juče se udala. Bez mnogo riječi, poželjela sam joj sreću. Od srca. Ponekad život piše sretne ljubavne priče i iskreno se nadam da će njena biti jedna od takvih.

27.04.2018.

...

Nedostaje mi moj stari život.

15.04.2018.

...

Psihologija kaže:

Izolacija predstavlja naučen, nesvestan način reagovanja na frustraciju kojim se izbegava napetost ili anksioznost na taj način što se izbegava njen izvor. Ljudi koji su doživeli veliki broj neuspeha skloni su izbegavanju društva i povlačenju u sebe. Kliničari takve osobe opisuju kao mirne, rezervisane, samodovoljne i hladne. U stvari, ovaj spoljni izgled je samo maska. Čim se pojavi neka situacija koja deluje uznemirujuće, gubi se taj prividni izgled hladnoće i rezerviranosti i uznemirenost izbija na površinu.

Fantazija predstavljan naučen način reagovanja na frustraciju na način što se problem, umesto stvarnom delatnošću, prividno 'razrešava' sanjarenjem. Tokom sanjarenja problem se sa lakoćom 'rešava' i u sadržaj sanjarenja ovoga tipa ne može da prodre ništa što ugrožava pozitivnu sliku o ličnosti. Sanjarenje o događajima u kojima je osoba koja sanjari izvršila neko herojsko delo i izazvala divljenje okoline, koja je pre toga nije priznavala, je vrlo često odbrambeno sredstvo neuspešnih pasivnih osoba. U izvesnim slučajevima osobe iz ove grupe mogu početi da mešaju stvarnost od mašte, pa se takav tip poremećaja naziva 'pseudologia fantastica'.


(Iz poglavlja o mehanizmima odbrane usmjerenim na bjekstvo od problema. Nisam se pronašla. Nisam.)

31.03.2018.

...

Najljepši i najtužniji snovi su oni za koje bismo željeli da se nikada nisu završili.

Bila bih sretna da se jutros nisam probudila, samo kad bih mogla i dalje sanjati. Sretna bih i zaspala noćas, samo kada bih vjerovala da ću nastaviti sanjati.  Sanjati taj svijet koji ne postoji.

Bila je to neka plaža. I neki nepoznati ljudi. I mama. I jedna djevojčica. I ja. Jedna sasvim obična scena. Vjerovatno ukradena od nekih običnih ljudi i pohranjena u podsvijest. Bila sam starija, možda ne ovako stara, ali starija nego što bih bila kad bi bilo riječ o... Da, bila sam starija. I ta je djevojčica bila čitav moj svijet. Sestra. Ne sjećam se kako je izgledala i ne bih je sada mogla opisati, ali se sjećam kako sam se osjećala dok sam brinula o njoj.

Život je baš fer.

28.03.2018.

...

Čak ni pisati više ne mogu. :)

20.03.2018.

...

Trebaš mi. Prazne riječi nikom upućene. Trebaš mi. Odzvanja tišina isprekidana jecajima. Trebaš mi. Samo jedan zagrljaj donesi sa sobom. Trebaš mi. Osjećam se slomljeno kao nikad prije. Trebaš mi. Ne znam kada će prestati. Trebaš mi. Više ne prepoznajem sebe samu. Trebaš mi. Moj je život film u kojem sam statista. Trebaš mi. Nemam snage nastaviti dalje. Trebaš mi. Čini mi se da je samo jedan put. Trebaš mi. U ovoj praznini životom što se zove.

Ako se izvučem, znat ću da sam sama uspjela u tome.
Naposlijetku, svi smo mi sami.
Ako se ne izvučem, barem nikog neću razočarati.

20.03.2018.

...

Ovako se ne živi na duže staze.

18.03.2018.

...


Bože, bože, di baš ja, od svih sretnih Cigana,
da se rodim baš kad zadremaš?
Da me ne blagosloviš... Nikad ni ne osloviš..

10.03.2018.

...











Ne razmišljati. Samo ne razmišljati.
 
Umara me tuga, duboka, neprolazna tuga.

Ne volim vlastite rođendane. Znaš ti zašto, najdraže moje.
Ne volim ni rođendane koji to nisu. Samo još jedna godina više.

Ne znaš ti, svašta se može sa dvadeset tri godine.

09.03.2018.

...

Nesposobna da prihvatim život u kojem te nema, prigrlim zamisao o tome kako bi bilo da si tu. Da tuga ubija, ne bi ni mene bilo.

15.02.2018.

...

Kad poželiš vrištati iz sveg glasa. A na kraju samo prećutiš.

12.02.2018.

...

Kada bih susrela petnaestogodišnju sebe, zastidjela bih se pred njom ovoga što sam danas. I tražila bih joj izvinjenje za naše zajedničke iznevjerene snove.

04.02.2018.

...

Jednom će biti previše.

28.01.2018.

...

Ima li i sebičnost svoje granice? Poput ljubavi, poput nježnosti, poput svih pozitivnih emocija?

26.01.2018.

...

Mnogo godina ranije, tražila sam joj da mi obeća. Bez obzira gdje i sa kim bila, bez obzira na sve životne okolnosti, tražila sam joj da provede taj dan sa mnom. Ne znam zašto sam pretpostavljala da ću saznati kada dođe taj dan, vjerovatno jer smo tada on i ja još uvijek bili prijatelji koji razgovaraju jedno sa drugim. Prijatelji koji razgovaraju o njegovoj vezi, između ostalog. Jebeš takvo prijateljstvo. Ali, pretpostavljala sam da ću znati unaprijed. Više ne pretpostavljam. Više nije bitno. Ali, njoj sam tražila obećanje da će biti uz mene. Da ćemo, kao u najjeftinijem američkom filmu, sjediti negdje zajedno, jesti sladoled, slušati tužne pjesme i gledati maraton neke serije. Juče smo se prisjećale prošlosti i tada je spomenula obećanje. I suze, odjednom suze u mojim očima. Preboljela sam, zbilja jesam. Ali, pomisao na taj dan... Valjda se neke tuge nikad ne prebole do kraja. Toliko godina, čovječe! Toliko mnogo godina.

23.01.2018.

...

Kad večera ostane nespremljena. Kad pomisliš da će to neko drugi srediti. Kad zaplačeš od bijesa jer nikog nema.

22.01.2018.

...

Disati. Jesti. Spavati. Čini mi se da još nisam zaboravila samo disanje.

17.01.2018.

...

Dođeš mi u misli, najdraže moje, kada ti se najmanje nadam. Ponekad, kada bi bilo očekivano da me neke situacije ili osobe podsjete, nesvjesno izbjegnem pomisao na tebe. I onda, gotovo su dva sata poslije ponoći, u odsustvu sna pospremam po kući (to je za neku drugu priču) i tako, dođeš mi... Nikada prije nisam razmišljala u tom smjeru kamo su me misli noćas odvele. I teško je, svaki je put teško jer svaki put otkrijem neku novu pokidanu, izgubljenu vezu između nas. Pod zvijezdama ispod kojih smo obje rođene i disale, nikada nije i nikada neće postojati biće koje mi je bilo tako slično. Biološki, bila si mi najsličnija. Sudbinski, bila si mi najbliža. Izgubila sam te. Izgubila sam te! Izgubila sam te! Dovraga, nikad te nisam ni imala. Samo prašnjavi kofer koji još miriše na tebe (a možda samo umišljam, možda miriše na deterdžent). Samo pokoja mutna fotografija (zašto ih nemamo više, zašto nisu bilježili svaki naš zajednički dan, svaki tvoj dan?) I hiljade misli o tome kako si trebala biti tu, kako bi sve bilo lakše da si tu, kako mi trebaš i kako mi nedostaješ... Sanjala sam davno nekad kako te mogu spasiti ako sam spremna žrtvovati cijeli svijet. I još uvijek nisam spremna dati cijeli svijet zbog tebe, previše je tamo negdje nevine djece kakva si i sama bila. Ali dala bih cijeli svoj život da mogu makar na jedan dan proživjeti oteti život kakav sam trebala živjeti. Dala bih cijeli svoj život da te zagrlim samo jednom.

14.01.2018.

...

Neka prestane.

10.01.2018.

...

"Ne poželi ništa tuđe,
svi smrtni gresi u tom su grehu."


Kad mati ne uspije spasiti...

24.12.2017.

...

Htjela bih pisati o protekloj godini, velikim i značajnim događajima koji su je obilježili. Htjela bih se prisjetiti svakog pojedinog dana, onih sretnijih ponajviše. Htjela bih reći da sam sretna i zadovoljna, da je iza mene jedna uspješna godina i da sam postigla većinu svojih ciljeva. Htjela bih pisati o narednoj godini, svojim planovima, željama i očekivanjima. Htjela bih sastaviti listu stvari koje želim postići i pretpostavljeni put uspjeha. Htjela bih sa nadom gledati u budućnost, očekujući da će nova godina donijeti samo dobre stvari u moj život. Htjela bih. Ali neću.

Od djetinjstva, nikada nisam imala velika očekivanja od prvog januara. Godine su dolazile i prolazile, donoseći sa sobom osmijehe i suze. Ali nikada nisam očekivala da će se svijet čarobno promijeniti kada otkuca ponoć prvog januara ili, još bitnije, da ću sama postati drugačija osoba. A opet, da mi se vratiti na početak ove godine i upozoriti sebe samu što da očekujem. Možda bih se onda lakše nosila sa svime. Nikad nisam imala prazniju godinu života. Kada zatvorim oči i pokušam se prisjetiti lijepih trenutaka, sjetim se dana kada sam magistrirala. Sjetim se Budve i broda i velikih talasa. Sjetim se male kafane i dva somersbyja na stolu. Sjetim se vjenčanja na kojem sam bila kuma. Sve se dogodilo godinu ranije.

Ne postoji ništa po čemu ću pamtiti 2017. godinu.

Užasnuta sam činjenicom da je prošlo 365 dana (358, da budem precizna) . I ja nemam sjećanja. Nemam lijepe dane. Nemam lijepe trenutke. Nemam lijepe emocije. Nemam ništa. Samo jedna prazna godina. Jedan prazni život.

I jedino sjećanje koje ispliva iz protekle godine jeste svađa sa njima. Da barem mogu zaboraviti, možda bih sretnije živjela. Najbitnije osobe u mom životu. I jaz koji nikad nećemo prevazići. Eto, mogu reći da je 2017. donijela nešto sa sobom. Spoznala sam, jednom i zauvijek, da se ni u koga ne mogu pouzdati.

Pročitah nedavno: 2018., nemoj shvatiti kao izazov moju tvrdnju da ne može gore. Eto, tako. 

19.12.2017.

...

'Jadna, jadna mladost. Roditi se na brodu koji ide ko zna odakle i ko zna kuda, rasti sa saznanjem da nema i da nikada neće biti nikakve luke."

Czeslaw Milosz

11.12.2017.

...

"Čovjek je fosil čim strpljivo podnosi ono što je nepodnošljivo."

Charlotte Bronte

07.12.2017.

...

Čokolada nije rješenje. Neka to bude ovogodišnja spoznaja.

05.12.2017.

...

Čini mi se da je tuga najstrašnija. Hoću... neki drugi svijet.

01.12.2017.

...

Dok god za svaki problem postoji i rješenje, živjeti se može. Bez suza. Smireno. Čak sa osmijehom. (Zanemarivši pritom krađu tuđih tableta za smirenje. Cilj ipak opravdava sredstvo.)

13.11.2017.

...

Nada? Nikad više u životu.
Nada te ovdje i dovela.
Jebeš nadu.

12.11.2017.

...

Ja bih da promijenim sudbinu, ako može?

08.11.2017.

...

365 dana

31.10.2017.

...

Praznim pogledom
prazni život
prazno posmatram.

Iznutra prazna.

19.10.2017.

...

Prazna. Prazno. Prazan. Praznina. Prazni. Prazno. Prazna. Praznina. Prazan. Prazno. Prazne. Prazno. Prazna. Praznina. Praznu. Praznina. Praznina. Prazni. Prazna. Prazan. Praznina. Prazno. Prazne. Prazni. Prazni. Prazni. Praznina. Prazan. Prazna. Prazno. Prazno. Prazno. Prazno. Prazno. Praznina. Prazno. Prazno. Prazno. Praznina. Prazne. Prazni. Prazna. Prazan. Praznina.

Jebi ga.

17.10.2017.

...

(Why she had to go, I don't know, she wouldn't say...)

13.10.2017.

...









Zaspati snom bez snova,
tamo negdje daleko od očaja.

09.10.2017.

...

U nekim danima, teško je uopće se probuditi. Ustati iz kreveta. Hodati među ljudima. Disati vazduh pun gorčine. Teško je živjeti sa spoznajom da život samo prolazi čekajući neku bolju budućnost za koju nema garancija da će doći. Možda je ovo najbolje što je sudbina spremila. Umorna sam, ponekad sam strašno umorna. Umorna sam od buđenja u deset sati ujutro ponedjeljkom, kada su svi normalni ljudi u školi, na fakultetu, na poslu. Htjela bih i ja, tako bih mnogo toga u životu htjela. I čujem glas u glavi koji mi govori da sama krojim svoju sudbinu, da sama postavljam vlastite granice, ali... Jebi ga, živim u Bosni, ko je još vidio da je ovdje moguće sam skrojiti sudbinu? Nisam dijete političara, nisam dijete ratnih profitera, nisam dijete privatnih poduzetnika i nisam, definitivno nisam dijete sreće. Zato ću ovog ponedjeljka kao i mnogih prethodnih i mnogih narednih dana obrisati onih par najupornijih suza, duboko udahnuti da se smirim, progutati svu gorčinu da ne bude vidljiva na mom licu i živjeti dalje. Preživljavati.

18.09.2017.

...

...














A gdje sam ja bila kad se sreća dijelila?

10.09.2017.

...

Nedostaješ mi.

Nedostaje mi kutija sladoleda koju nikad nismo podijelile.
Nedostaje mi crvena majica koju mi nikad nisi ukrala iz ormara.
Nedostaje mi film koji nikad nismo zajedno gledale u kinu.
Nedostaje mi da mi se uvučeš u krevet kao što nikad nisi uradila.
Nedostaje mi da ti povjerim tajne koje nikad nismo mogle podijeliti.
Nedostaje mi da budeš na mojoj strani. Da budeš moj neko.

Nedostaješ mi ti. Nedostaje mi sve što nikad nismo imale.

Nikad, nikad, nikad
I nikad
I nikad
Mi
Nećeš
Prestati
Nedostajati.

Vidim te. U njoj te vidim. Sve što nisi i što si mogla biti.
Velika djevojčica. Studentica. Nasmijana. Sretna. Živa.

25.08.2017.

...

I nikad, nikad nemoj zaboraviti disati.

21.08.2017.

...

Tog dana, izgubila sam dio sebe.
Ili sam barem postala svjesna da je izgubljen.

A još ga se grčevito držim.

Žuti balon koji treba pustiti iz ruke.
Žuti balon koji treba odletjeti ka nebu.
Žuti balon koji vjetar treba odnijeti.

Žuti balon sa crvenom vezicom.
Vezicom koju još nisam spremna pustiti.

Plaši me budućnost u kojoj nema mjesta za moje snove.
Plaši me duboki ponor u kojem je najveći od snova sahranjen.

Nada, uvijek postoji nada.
Ali postoje i činjenice. Surovo iskrene.
Nemoguće im je pobjeći.

Želim biti dovoljno hrabra da pustim žuti balon.
Neka sa sobom odnese budućnost koje nikad neće biti.

09.08.2017.

...

U Jednoj Dalekoj Noći Jedna Izgubljena Djevojčica. Jedan Srušeni Svijet. Jedan Prazni Život. Jedno Vječito Nedostajanje.

22.06.2017.

...

Naučiš živjeti sa manje, da bi se uopće moglo živjeti.

Jer, život je sranje, sjećaš se?

20.06.2017.

...

Između ne mogu i ne želim stoji čitav jedan svijet.

17.06.2017.

...










Mrzim rastanke.

16.06.2017.

...

Provesti jedan dan pod tuđom sretnom zvijezdom,
tek da se vidi kako je živjeti život sretnih ljudi.

Zatim se vratiti svom sivilu i beznađu,
tamo gdje je sve dobro znano, jedva podnošljivo.

Samo jedan dan uz osmijeh i miran san,
i najveću brigu jer u trgovini nema omiljene čokolade.

Uvijek će čekati život prožet smrću i boli neizmjernom,
rastanci nikud pobjeći neće i suze će se proliti.

Ali taj jedan dan, posuđena tuđa sretna zvijezda,
zar je tako mnogo tražiti mrvu tuđe sreće?

10.06.2017.

...

04.06.2017.

...

Veliki, nasmijani, srećom obojeni dani.

I sretna sam zbog njenog uspjeha i mature.
I ponosna sam na djevojčicu čije rođenje pamtim.
I smiješim se gledajući je u haljini, meni najljepšu.

Volim je. I zahvalna sam što je imam.

...

Tamo negdje u dubini duše...

Znam da je trebala postojati neka druga matura.
Neka druga djevojčica trebala je izabrati haljinu.
Staviti na usne crveni ruž i zablistati među prijateljima.

Matura u osnovnoj školi...
Matura u srednjoj školi...
Apsoloventsko veče...

Veliki, nasmijani, srećom obojeni dani.
Nikad doživljeni. Nikad prežaljeni.

29.05.2017.

...

Najdraže moje, sanjala sam te. I voljela bih da se nikad nisam probudila iz sna. I voljela bih da te nikad nisam sanjala. Otvoriti oči i znati da ne postojiš i da je sve bio san i još uvijek čuti tvoj smijeh i osjećati te i nastaviti kao živjeti kao normalan kao život... dovraga!

Sjedio je u dnevnoj sobi, razgovarao na telefon ispunjen nadom i ushićenjem. Sjedila je pored njega, usput dobacivala svoje komentare, nešto manje vidljivo uzbuđena. I rekli su mi da su te pronašli, neki brod, neki otok, neki hotel, više se ne sjećam. Pronašli su te u drugoj državi i sada zovu nekog muškarca koji tu radi i daje im informacije o tebi. I njegov su broj uzeli od mene, od ranije, nekako sam ga imala i oni su nekako znali da ga imam. Pronašli su te i sada te žele vratiti, učinit će sve što mogu da tako bude.

Ja sam ljuta, ne prihvatam i ne razumijem, uopće se i ne radujem. Ti ne želiš doći, ti samo šalješ račune iz hotela. Kupila si i auto, iznajmila si sobu, hrpa nekih troškova jedne djevojke. I on ne razmišlja o tome, plaćat će tvoje račune, ne vidi ništa problematično. Ja vidim i ja se bunim, bunim se zbog računa ili barem mislim da su to računi.

I ime si promijenila, Tea u Iwa, ime si promijenila, makar nijedno od nijh nije tvoje pravo. Tea, Iwa, to nisi ti. I tada se slomim, objašnjavajući kako si promijenila ime i kako to svakako nije bilo tvoje pravo ime i kako ga se ti i ne sjećaš i kako si ti za mene uvijek moja... Slomio me taj dokument na kojem piše da si ime promijenila, slomio me više nego činjenica da su te pronašli, da te žele vratiti, da ću te vidjeti.

Ti ne želiš znati za nas, prvo nas odbijaš vidjeti uopće, imaš svoju porodicu. Ti ne vjeruješ u ovo sve, ti znaš čija si kćerka i sestra i kome pripadaš. I nekako se nađemo, na prostoru koji ne znam ni opisati. BIće da je livada i da ima mnogo trave i tu smo ti i ja i tu je dvoje djece. Oni su tvoji brat i sestra, njima pripadaš. Mnogo su mlađi od tebe, dopuštaš mi da jedno od njih uzmem, držim u naručju.

I mi šetamo, najdraže moje, ti i ja šetamo kroz to polje visoke trave i razgovaramo i vodimo dvoje djece sa sobom i šetamo i dalje i vrtimo se u krug i razgovaramo... Ti i dalje ne prihvataš istinu, ti nisi naša, njihova si. Nisi moja, njihova si, ne pripadaš meni, nikad nećeš pripadati meni. Ali šetaš sa mnom i čak se i nasmijemo i nastavljamo šetati i ja sam sretna i vjerujem da se cijeli svijet nalazi tu u tvojim očima, u tvom osmijehu, tvojim riječima.

Dolaze oni, odrasli, tvoji pravi roditelji i roditelji koji su te odgojili, svi su zbunjeni, izgubljeni. I ja vidim samo tebe, moje oči traže samo tebe, samo si ti živa, stvarna, postojana naspram njih bezličnih, beznačajnih.

I san završava, naglo, bez da smo se oprostile. Ne sjećam se kako si izgledala, najdraže moje, ali znam kako si se smijala. Prvi je to put da te sanjam kao odraslu ženu, kakvom si trebala postati. Zato je teško, dosad sam te mogla zamišljati, krojiti u svojoj mašti savršenu viziju tebe, sada sam te vidjela, osjetila, dodirnula. Stvarna si i nisi stvarna, postojiš i nema te, živiš, dišeš, hodaš, smiješ se i mrtva si. Dovraga! Dovraga! Dovraga!

25.05.2017.

...

Imaš sebe. Biće dovoljno.

Imaš dvije životne staze. Biće dovoljno.

21.05.2017.

...

Najdraže moje,

jednom doći ću ti.

19.05.2017.

...

Život nudi nekom ruže, nekom trnje.
Ne možeš zaslužiti, ne možeš tražiti - prosto ti je dato.
Ruže, trnje, pitaj Onog gore. Ako vjeruješ.
Pitaj kučku zvanu karma.

Kada imaš ruže, sve je lakše.
Život ima nekog smisla.
Ako jedna ruža uvene, uvijek će biti neka druga.

Kada imaš  trnje, čemu živjeti?

Davno je rečeno: Trnjem do zvijezda.
Zvijezde su gore, na nebu, neki drugi svijet.

Nećeš trnjem doći do ruže.
Ako ti je dato trnje, među njim ćeš i umrijeti.













...

Nikad nisam tražila ruže. Znala sam da ne pripadaju meni.
Postoje i kadife, na primjer. Nisu tako lijepe, ne mirišu.
Ali barem nisu trnje. Kadife, znate?
Kadife za one manje sretne. Sa trnjem je teško.

Sa trnjem je nemoguće!
Ustajati, disati, živjeti.

Kada kažem ne mogu - i osjećam da ne mogu - a ipak nastavim...
Govori li to da sam dovoljno jaka da izdržim?
Ili sam suviše slaba da sve prekinem?

Jebem ti trnje. Jebem ti život.

12.05.2017.

...

Da li je loš plan bolji od odsustva bilo kakvog plana?


Stariji postovi

Tražeći tebe među zvijezdama.